Kultur!Kokoška

Kultur!Kokoška
13.5.2019.

Autorica
Milica Joksimović

Kultur!Kokoška

Kultur!Kokoška
13.5.2019.

Autorica
Milica Joksimović

Kultur!Kokoška

O (pseudo)dokumentarcima i hrvatskim jezicima: razgovor s Igorom Bezinovićem

Na programu ovogodišnjeg Beldocs festivala je i zanimljiv projekt Igora Bezinovića. O Igorovom filmu Kratki izlet pisali smo kada je prikazan na Pančevo Film Festivalu , a sada imamo priliku razgovarati s njim o Kartolinama – seriji od dvanaest petominutnih portreta malih gradova diljem Hrvatske, predstavljenih u obliku pseudodokumentarci u kojima pripovjedači govore dijalektima ili jezicima specifičnim za te regije.

K!K: Zdravo Igore! Recite nam za početak kako ste došli na ideju za Kartoline ?

IB: Geneza ovog projekta prilično je neobična. Cartolinu, koja je sada prva u nizu, snimio sam 2013. godine u sklopu radionice Vizura Aperta u Momjanu i nazvao je Cartolina de Momjan 2 – kao da sam znao da će prvih pet godina doći kasnije (zapravo sam dodao 2 za bez razloga). Pokazao sam to na festivalima i na jednom festivalu u Italiji jedan mi je čovjek rekao da bi bilo super napraviti cijeli niz Kartolina, da na sličan način predstavim razna mjesta, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Meni je to ostala ideja, ali sam se bavio drugim projektima, a onda je na HRT-u raspisan natječaj da žele neke kratke forme. Onda mi je palo na pamet, nabrojao sam neka mjesta u Hrvatskoj za koja sam znao da se govore dijalektima ili stranim jezicima, a onda smo prošli na tom natječaju i dobili novac za 12 epizoda.

K! K: Dakle, nasumično ste odabrali mjesta za snimanje?

IB: Ne sasvim nasumično, ali ne potpuno precizno – zamolio sam kolegu koji predaje dijalektologiju da mi preporuči mjesta. Dala mi je nekakvu listu s koje sam uzeo par mjesta, par izbacio. Zapravo, ideja mi je bila obuhvatiti sve krajeve Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, te različite strane jezike i dijalekte. Devet epizoda je na hrvatskim dijalektima, jedna na talijanskom, jedna na mađarskom i jedna na vlaškom.

KK: Zašto vam je bilo važno da pripovjedači govore ovim dijalektima?

IB: To je bila osnova cijelog projekta, uopće im nije bila opcija da ne govore dijalekte. Moj glavni politički motiv bio je da se svi ti dijalekti nazivaju dijalektima hrvatskoga jezika – a niti jedan govornik hrvatskog jezika ih zapravo ne može razumjeti osim ljudi iz tog kraja. Bilo mi je zanimljivo raditi na hrvatskoj televiziji, nešto što je na hrvatskom, titlovano na standardni jezik, dok su istovremeno bosanski, srpski ili crnogorski navodno drugi jezici, iako ih standardni hrvatski govornik može razumjeti normalno, za razliku od ovih dijalekti.

K! K: I mislite li da bi, s obzirom na formu mockumentary u kojem je snimljen, ti dijalekti mogli doprinijeti da bude komičniji?

IB: Pa mislim da je kad sam razgovarao s ljudima uglavnom bilo zanimljivo i komično da oni ne razumiju – neke riječi su im poznate i razumiju ih, ali ne i kontekst, pa tek kad pročitaju tekst znaju oni to razumiju. Općenito, neke epizode su pseudodokumentarci, Momjan, primjerice, ima vrlo izmišljene podatke, a neki dokumentarci su u onom najčešćem obliku – poput epizode u Šušnjevici. Iako stilizirano, sve je činjenično ispričano.

KK : Što mislite koliko Kartolinovi imaju potencijala da budu nešto što će se šire razumjeti – ne zbog dijalekata i jezika, već zbog tema kojima se bave?

IB: Pa ne znam – to što se igra na Beldocsu i drugim filmskim festivalima za mene je iznenađenje. Napravio sam to za hrvatsku publiku, ali ova prva epizoda, primjerice, Cartolina de Momjan, bila je na festivalu u Trstu i vjerojatno ima nešto univerzalno, ali mi je bilo potpuno neočekivano da će festivali biti zainteresirani za prikazivanje svih 12 epizode u jednom komadu. jer nisu ni zamišljene da budu kao film od sat vremena. To je bilo zahvaljujući festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani – pitali su me imam li nešto novo, rekao sam im da imam seriju i onda su predložili da se prikaže u paketu i uspjelo je.

KK: Kako su mještani reagirali kada ste došli i rekli im što želite snimiti?

IB: Režirao sam tri epizode, pa mogu točnije govoriti o njima. Samo da spomenemo, ostale epizode radili su Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Ivana Pipal, Ante Zlatko Stolica i Darovan Tušek. U Momjanu, kada je snimljena Cartolina de Momjan 2, ljudi su se oduševili čim su to vidjeli i tamo smo dobili prvu nagradu na festivalu, to mi je bio veliki motiv da taj film dalje prikazujem. Protagonist Šušnjevica recimo, Josip Pepo središte, bio je vrlo uzbuđen o tome što će biti na t elevizija i zamolio me da najavim kada će biti. Nazvao me kad je bila projekcija da mi čestita i rekao da je oduševljen, a kako mu je pas koji se također pojavljuje u toj epizodi u međuvremenu uginuo, bilo mu je jako drago vidjeti ga na televiziji, tako je sladak. Na Susku je zapravo bilo teško pronaći govornika za prevođenje na sušački dijalekt, pa smo to učinili uz pomoć mještanke i učiteljice u osnovnoj školi. Za ostale epizode ne znam kako su ljudi reagirali, ali da biste snimili ovakvu seriju, morate od tamo pronaći nekoga tko će razumjeti što točno radite i htjeti to pročitati.

KK: Nekako se u isto vrijeme čini da bi se taj koncept mogao protumačiti kao antinacionalistički, a s druge strane jako je lijepo kako predstavljate svu tu raznolikost Hrvatske, pa mislite li da bi te dvije stvari mogle biti kontradiktorne jedno drugome?

IB: Mislim da taj politički trenutak ne mora biti militantan ili posebno agresivan – očito je da svi mi koji smo radili na Kartolineu nemamo najbolje poglede na koncept države kao takve i da je ideja regionalizma a neke lokalne posebnosti puno nam je bliža.nacionalne države. Razumijem na što ciljate, ali ne mislim da je kontradiktorno – mislim da je razumijevanje važnosti različitih kultura u jednoj zemlji uspješnije ako ljudi koji gledaju seriju vole te protagoniste, nego ako eksplicitno izražavaju političke stavove za koje mislim da se sigurno pojavljuju kroz film. .

KK: Čini se da ste se ismijali s cijelim konceptom turističkih oglasa u Kartolinama, kakve vidimo u svim zemljama u regiji, pa me zanima kako mislite da se kultura putovanja mijenja sada kada je jedan od najvažnijih čini se da stvari imaju fotografije.za društvene mreže?

IB: Ovo mi je odlično pitanje iz nekoliko razloga. Kad sam to radio, uopće nisam razmišljao o tom turističkom aspektu, kad sam osmišljavao seriju. Zatim smo se nedavno prijavili za film na jednom festivalu u Hrvatskoj, Danima hrvatskog filma, i predložili su nam da ga prijavimo u kategoriji namjenskog filma. Isprva to nisam shvatio, jer iako očito nije dokumentarac ili igra, nikad mi nije palo na pamet da bi ga netko protumačio kao film snimljen u neku turističku svrhu. Užasno mi je zanimljivo ovo tretirati kao neku vrstu turističkog filma o nekim mjestima koja nisu toliko poznata. Mislim da će većina gledatelja znati samo za Bol, a onda dolazi razočaranje kada vidite da je Bol sniman zimi i da nema turista, pa se naglašava taj antituristički moment.Jako mi je zabavno predstavljati Hrvatsku ljudima kroz takva mjesta koja inače nikada ne bi posjetili i pridavati važnost praktički proizvoljnom mjestu i pokazati da ono ima poseban identitet. Još jedna anegdota – inače treniram judo i prijatelju sam rekao što trenutno radim, što je rekao da ide u Istru i da će posjetiti Momjan. Potpuno nasumično – kao na televiziji, pa je u redu otići i u Momjan.

KK: S obzirom na to da ste prvo snimili video, a zatim napisali i snimili tekst, kako je izgledao taj proces kada od hrpe snimljenog materijala trebate napraviti priču?

IB: Princip je bio da dođemo na to mjesto i tamo provedemo dan-dva, tako da ovdje nemaš baš puno mogućnosti – što snimiti u jednom Prezidu? Onda ideš okolo i snimaš sve što možeš snimiti, svaku kuću, svaki zid, sve što ti izgleda slatko i potencijalno zanimljivo. Nismo snimali intervjue s ljudima, što onda također jako skraćuje posao. Pa skupiš tu nekakvu bizarnost i neke zanimljive kadrove i kad dođeš doma složiš ih u neku imaginarnu priču – mislim da je kreativno gledano, zapravo bilo najteže napisati taj tekst. Onda kad imaš tekst, montaža je kratka, samo pratiš sliku s onim što tekst kaže.

K! K: Mislite li da mockumentary kao forma više pripada dokumentarizmu ili fikciji?

IB: Pa, postoji mnogo vrsta tih mockumentary ili pseudo-dokumentarnih filmova – mockumentary konkretno ja zovem nešto što je namjerna parodija na dokumentarnu formu, kada uzimate izjave od nekih ljudi koji se onda pretvaraju da vam nešto govore u dokumentarnom obliku. Imam i neke hibridne radove u kojima je puno više fikcije, gdje je samo stil snimanja dokumentaran, a priča izmišljena. Ovisi o vrsti.

KK: A kad naiđeš na priču koja ti je zanimljiva, kako se odlučiš hoćeš li o njoj snimiti dokumentarac ili fikciju baziranu na istinitoj priči?

IB: Pa taj kreativni proces kod mene, a mislim i kod većine drugih autora, ne ide na taj način da se prvo nađe tema, pa onda razmišlja kakva bi bila forma. Kad dobijem ideju za film, forma i sadržaj mi se formuliraju u isto vrijeme. Kad bi me netko na televiziji pitao da moram snimiti dokumentarac na neku temu, u redu je, onda bih razmislio kako da pristupim, ali inače kad mi priča padne na pamet, to je zato što smislim neku formu, koje bih radio na tu temu.

KK: Biste li nam za kraj rekli koji su vaši budući projekti? IB:Sljedeći projekt bit će gotov za mjesec dana, nadam se, a ja na njemu radim pet godina, što je najduže što sam radio na nekom projektu. Bit će to kratki film i na njemu radim s Ivanom Pipal, jednom od koautorica Kartoline, ona je animatorica i ilustratorica, a radimo sa srpskim glumcem Đorđem Brankovićem. Glumi čovjeka koji na smetlištu pronađe mikro-kasetu i pratimo njegov tok svijesti nakon što je pronašao tu vrpcu – to je animirani-igrani-dokumentarac. Drugi projekt je također dugoročan, projekt o mom rodnom gradu Rijeci. Nakon Prvog svjetskog rata nije se znalo hoće li pripasti Italiji ili Hrvatskoj, pa je tu situaciju iskoristio talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio koji je s 2000 odmetnutih vojnika osvojio Rijeku i ostao tamo 16 mjeseci.Radimo na arhivskom dokumentarcu o toj mini-državi koja je postojala u to vrijeme.