Domoljublje se mora istrgnuti iz ruku desničara – i mi smo domoljubi!
Portretirajući manja mjesta u Hrvatskoj čiji stanovnici govore jakim dijalektom ili stranim jezicima u graničnim područjima i koje bez titlanja prosječni gledatelj i govornik standardnog hrvatskog jezika ne može razumjeti, mlada no afirmirana šesteročlana ekipa filmaša, predvođena nagrađivanim filmskim redateljem i pedagogom Igorom Bezinovićem, snimila je za javnu nacionalnu televiziju iznimno topao, duhovit, vedar i edukativan serijal “Kartoline” od 12 kratkih petominutnih dokumentarnih filmova o isto toliko manjih mjesta. Serijal je na Danima hrvatskog filma 2019. dobio Oktavijana Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji namjenski film.
Igor Bezinović režirao je kartoline za istarska mjesta Momjan i Šušnjevicu, kao i za Susak, Darovan Tušek za Gornju Stubicu i Lokve, Ivana Pipal za Tounj i Štrigovu, Hrvoslava Brkušić za Vrbosku, Katerina Duda za Prezid i Blato, a Ante Zlatko Stolica za Bol i Ždalu. Serijal se mogao pogledati prije tri dana u Klubu Pulske filmske tvornice, uz sadržajnu raspravu prije i nakon projekcije i uz vješto moderiranje Marka Zdravkovića Kunca.
Autor koncepta je nagrađivani redatelj Igor Bezinović (“Blokada”, “Veruda – film o Bojanu”, “Kratki izlet”), asistent na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i predavač na Restartovoj Školi dokumentarnog filma. Ostali koautori “Kartolina” dijele sličan smisao za humor, a neki od njih dugogodišnji su Igorovi suradnici, poput montažerke Hrvoslave Brkušić i Ante Zlatka Stolice, glumca i koscenarista Bezinovićevog filma “Kratki izlet”, pobjednika i dobitnika Velike zlatne arene za najbolji hrvatski dugometražni igrani film na Pulskom filmskom festivalu 2017. godine. Svi koautori su filmaši, premda je Darovan Tušek i arhitekt.
Uz divnu “glazbu” dijalekata, uz otkrivanje vrijednog povijesnog sloja tih mjesta, duhovite fiktivne dodatke i blagi autorski humor koji nikako ne ismijava već suptilno promovira osebujnost tih mjesta, cijeli serijal sadrži i neeksplicitnu političku, društveno angažiranu notu s kadrovima i informacijama o napuštenom i demografski ruiniranom selu, deindustrijalizaciji tih krajeva, gašenju pilana i tvornica te egzistencijalnom prelasku na turističko rentijerstvo.
Ima tu i jasnih političkih poruka, pa tako u filmu Ante Zlatka Stolice o mjestu Ždala u općini Gola, na samoj granici s Mađarskom, gledatelj čita hrvatski titl sugovornika koji na mađarskom jeziku govori da je “ograda koja prolazi pored sela postavljena za vrijeme migrantske krize, ali životnije se još nisu naučile na granicu; zato trpe i umiru zapetljane u žilet-žici”.
Sve je počelo nakon što je Bezinović 2013. godine u sklopu multimedijalnog međunarodnog festivala Vizura Aperta u Momjanu kraj Buja snimio filmsku kartolinu o Momjanu, koja je zatim poslužila kao pilot projekt za osmišljavanje cijele serije, a koju je prihvatio tadašnji urednik trećeg programa HTV-a Dean Šoša. Uvjet je bio da se obuhvate mjesta čiji stanovnici govore jakim, široj javnosti nerazumljivim dijalektima ili stranim jezicima, a to su u seriji mjesta Šušnjevica (istrorumunjski jezik), Momjan (talijanski tj. istrovenetski dijalekt) i Ždala (mađarski jezik).
Izvan granica
Prema idejnom pokretaču projekta Igoru Bezinoviću, svi su autori bili motivirani “nekonvencionalnim domoljubljem”.
– Izraz “nekonvencionalno domoljublje” smislio sam jer sebe smatram domoljubom, a danas je pojam domoljublja otrgnut iz šire javne upotrebe jer se veže uz nacionalizam. Ali, taj moment ljubljenja svog okruženja trebalo bi istrgnuti desničarima iz ruku. Mi smo također domoljubi, često puno veći od onih koji ga iskazuju paljenjem baklju na nogometnim utakmicama ili marširanjem u “Hodu za život”. Naše domoljublje ovdje iskazujemo time što posjećujemo različite dijelove zemlje i učimo o različitim narodima koji žive na teritoriju Republike Hrvatske. Jezici i dijalekti su tu sastavni dio kulture. Ukoliko upoznaš neki dijalekt i način života ljudi na određenom teritoriju, i ako to zavoliš i voliš, ti si domoljub. Nema razloga da ti netko uskraćuje titulu domoljuba, a osim toga, važno je istaknuti da se u mom slučaju domoljublje ne odnosi na granice Republike Hrvatske, nego se odnosi na teritorij koji funkcionira prilično subjektivno. Meni kao Riječaninu neki dijelovi Slovenije ili Italije mogu biti puno bliskiji nego što to mogu biti Dubrovnik ili Vukovar. Pola života živim u Zagrebu, a Krško u kojem povremeno radim važniji mi je od, primjerice, Slatine u kojoj nikad nisam bio. Domoljublje, dakle, treba sezati izvan državnih granica, veli Igor Bezinović.
On je surađivao je s Pulskom grupom kada je 2012. predstavljala Hrvatsku na arhitektonskom Bijenalu u Veneciji, u više navrata vodio je radionice u Pulskoj filmskoj tvornici, a autor je filma “Veruda – film o Bojanu”. Sudski epilog naknadne tragične smrti 25-godišnjeg Bojana Bešića koncem 2015. u samici pulskog zatvora i ustanovljenje odgovornosti pravosudne policije još uvijek, više od pet godina kasnije, nismo dočekali!
Ivani Pipal, koja je snimila filmove o mjestima Tounj i Štrigova, pojam domoljublje ima čudan prizvuk.
– Važan mi je Tounj, ali važna su mi i sva mjesta na cijeloj planeti. To je za mene domoljublje. Domoljublje prema cijelom planetu, a ne omeđeno granicama, kaže ona.
Istrorumunjski izumire
Igor Bezinović autor je triju filmskih kartolina, i to o istarskim mjestima Momjan i Šušnjevica te o otoku Susku.
– Uza svu humorističnu, šašavu narav ove serije, ona po meni ima i političku notu koju sam označio sintagmom “nekonvencionalno domoljublje”. Ovom serijom predstavljamo se, prije svega, hrvatskoj publici, iako je prikazivana i u inozemstvu. Razgovarali smo s Hrvatima i Hrvaticama te s ljudima koji žive na teritoriju Republike Hrvatske, a nisu nužno hrvatske nacionalnosti. Voljeti Hrvatsku može značiti više stvari. Možeš puno toga voljeti i puno toga ne voljeti. Stran mi je i antipatičan pojam “voljeti državu”, što je definitivno vezano uz činjenicu da sam srednju školu pohađao u vrijeme tuđmanizma, kada se nacionalizam nametao kao pozitivan pojam. I dan danas živimo u zemlji u kojoj se ratne rane i dalje instrumentaliziraju. Unatoč tome, naša serija je i dalje vesele naravi, nije toliko politički eksplicitna, ali je bitno da se čita i u tom političkom ključu.
– Simptomatična stvar je da većina ljudi koji se busaju u prsa da su veliki domoljubi jako malo znaju o hrvatskoj kulturi i o načinu života u raznim dijelovima Hrvatske. Nacionalist iz Splita često nikad nije bio u Krapini, nacionalist iz Gospića nikad nije bio u Požegi. A govori koliko voli Hrvatsku. Kako možeš tobože voljeti Hrvatsku o kojoj nemaš pojma. Ne bih htio zvučati elitistički i moralizatorski preporučivati obavezno čitanje Krleže ili Šenoe, ali nacionalizam često proizlazi iz neobrazovanosti, ističe Bezinović.
Na pitanje koliko smo daleko od standarda “političkog Hrvata”, kategorije koju bi, jednakopravno i jednakovrijedno, činili svi građani Hrvatske neovisno o njihovom etničkom podrijetlu, on odgovara: “Neki pozitivni pomaci postoje, ali meni se čini da se domoljublje i dalje eksploatira u nedemokratske svrhe.”
Bezinović nam otkriva da je u svojoj filmskoj kartolini o Momjanu vlasništvo nad snimljenim fićom fiktivno pripisao Atilliju Andrettiju, izmišljenom unuku Marija Andrettija, svjetskog prvaka u Formuli 1 (1978.), koji se (stvarno) rodio u Motovunu 1940. godine.
U njegovom filmu o Šušnjevici ispred kamere se kao narator na istrorumunjom jeziku pojavljuje mještanin Josip Pepo Glavina.
– Josip je jako popularan među lingvistima, obilaze ga jezični stručnjaci iz cijelog svijeta jer je istrorumunjski jezik pred izumiranjem. Josip živi sam i jako je raspoložen za sudjelovanje u bilo kakvim snimanjima. Pohvalio nam se da je bio organizator statista tijekom snimanja filma “Žena mušketir” s Nastassjom Kinski, Michaelom Yorkom i Gérardom Depardieuom u glavnim ulogama, koji je snimljen u istarskom Draguću. S tog snimanja Josip Glavina zna prepričati i pomalo lascivne, iako posve benigne epizode, zaključuje u vedrom tonu Igor Bezinović. Usput, istrorumunjski jezik danas na sjeveru Istre u nekoliko sela (Žejane, Lanišće i Šušnjevica) govori svega nekoliko stotina Istrorumunja ili Ćiribiraca.
Jedna od autorica je i rođena Puljanka Katerina Duda: Žukneo te bun ž britvečo!
Filmske petominutne kartoline o mjestu Prezid u Gorskom kotaru na samoj granici sa Slovenijom te Blatu na Korčuli snimila je pulsko-zagrebačka autorica Katerina Duda (Pula, 1989.). Ona je završila studij animiranog filma i novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a završila je i Restartovu Školu dokumentarnog filma. U dosadašnjim radovima polazi od tema grada i gradskih prostora koristeći se videom, site specific intervencijama u javnom prostoru i društvenom praksom.
– Pitanje ekonomije i preživljavanja obilježje je cijele Hrvatske, ne samo Prezida, ali taj važan društveni moment htjela sam prikazati kroz portret jedne mikrolokacije poput Prezida. Tu se dobro nadovezuje Blato na Korčuli i priča s iseljavanjem koja se dogodila prije nepunih sto godina, a jasna je veza sa sadašnjošću i aktualnim masovnim iseljavanjem ljudi iz Hrvatske. Vidljiv je i taj prelazak s industrije na turizam i rentijerstvo, pojašnjava nam Katerina Duda. Blato je izabrala i stoga jer, iako smješten na otoku Korčula, nije na moru. Prezid je, pak, mjesto čija je nadmorska visina, kako se navodi u filmu, viša od broja stanovnika.
U filmskoj priči o Prezidu, narator na lokalnom dijalektu duhovito upozorava na neposrednu blizinu divlje prirode koja donosi realne opasnosti i prijetnje, uz kadar na postavljenu oznaku “Pozor medvjed!” Kako se kaže u filmu, otuda i stara narodna poslovica da svaki Prezidanac sa sobom uvijek ima britvu: “Žukneo te bun ž britvečo”!
Osim ukazivanja na jednu od prvih pilana s parnim strojem na širem području kao važnom povijesnom orijentiru Prezidanaca, autorica ne propušta suptilno signalizirati na aktualni gubitak radnih mjesta zbog ugašene pilane kao i na dnevne odlaske mještana na rad u Sloveniju kao posljedica gašenja drvne industrije. U primjeru Blata, koje se smjestilo u unutrašnjosti Korčule na mjestu nekadašnjeg močvarnog jezera a danas plodnog poljoprivrednog tla, uz kadar rive u Prigradici navodi se “najcrnji dan u blajskoj povijesti”, 25. svibnja 1925., kada je s te rive u Australiju i Južnu Ameriku otišlo 1.200 ljudi zbog filoksere, bolesti vinove loze. Film zaključuje kadrom velikog oglasa firme za prodaju nekretnina Blato Hill na jednoj fasadi kuće, na kojemu je velikim slovima ispisan lokal-patriotski stih: “Lipše si od cilog svita zlato, Blato moje drago Blato”.
“Fiume o morte!” – Rijeka i nacionalizam nekad i danas
Igor Bezinović već snima novi dugometražni film “Fiume mo morte!”. Uz na internetu dostupne informacije o filmu, navodi se: “Slavni talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio zauzeo je grad Rijeku 1919. godine, proglasivši je vlastitom mikro-nacijom, u pratnji nekoliko stotina talijanskih vojnika; uslijedilo je kratko razdoblje u kojem je Rijeka postala možda i najvažnije svjetsko utočište umjetnika i slobodnih mislilaca, ali i mjesto bezgraničnog bujanja ideje nacionalizma.”
– Film nije o D’Annunziju već, prije svega, o Rijeci, ispričan kroz epizodu osvajanja grada kada je ovog talijanskog ratnog huškača i pjesnika pozvala skupina riječkih iredentista. Nakon 16 mjeseci neuspješnih pokušaja da Rijeku pripoji Italiji, iz grada ga je istjerala službena talijanska vojska, veli Bezinović, rođeni Riječanin. – Nije mi bitno raditi klasični History Channel dokumentarac o toj povijesnoj epizodi, nego je promovirati kroz moju autorsku vizuru. Želim prikazati neke odabrane događaje iz te 16-mjesečne okupacije, ali ne na znanstveni način, već filmski ispričati priču o nacionalizmu onog perioda, a koji je itekako vezan uz današnji nacionalizam. Film koji današnju Rijeku dovodi u vezu s Rijekom prije 100 godina. Ima smisla da se umjetnost bavi poviješću jedino ako se ta povijest poveže sa sadašnjošću. Ne mislim da je povijest sama sebi svrha. Nisam fetišist povijesti. Puno mi je važnije da se povijest dovodi u vezu sa sadašnjošću, zaključuje Bezinović.