Intervju sa Igorom Bezinovićem – autor filma „Blokada”
Tokom Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Planete+ Doc, koji se održava u Varšavi od 10. do 19. maja, imao sam priliku da pogledam film „Blokada”, Hrvatskog reditelja Igora Bezinovića. Film se bavi najmasovnijim i najznačajnijim studentskim protestima u Hrvatskoj još od 1971. godine, kada su studenti blokirali zgradu Filozofskog fakulteta na zagrebačkom univerzitetu. Nakon premijere održana je tribina na kojem se raspravljalo o temi u filmu „Besplatno obrazovanje za sve”.
Igor Bezinović je rođen u Rijeci 1983. godine. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autor je kratkih dokumentarnih filmova „Natprosječan”, „Nepovratno”, „Susret”, „TDZ – za uspomenu i dugo sjećanje”, kratkog igranog filma „Goli sati”. „Natprosječan” je bio najbolje ocenjen hrvatski film po glasovima publike na ZagrebDoxu.
Studentski protesti su bili aktualni prethodnih godina u Evropi. U Hrvatskoj je poslednji veliki masovni protest održan davne 1971. godine. Kakva je razlika između tog ovo održanog 2009.?
Igor Bezinović: Razlike između studentskih prosvjeda 1971. i 2009. godine su bitne i velike. Za razliku od „Hrvatskog proljeća“ 1971. Koje je bilo potkrepljeno nacionalističkim idejama, svi suvremeni studentski prosvjedi, pa tako i hrvatski, su osmišljeni na internacionalnoj razini, temelje se na načelima direktne demokracije i postavljaju zahtjeve koji se tiču fakultetskog obrazovanja kao ljudskog prava, a ne osobne privilegije onih koji si ga mogu priuštiti. Mnogi aktivisti iz 1971. godine postali su profesionalni političari, a prosvjedi 2009. godine bili su okrenuti i protiv same ideje postojanja političkih stranaka. U direktnoj demokraciji svaki građanin je ujedno i dužan biti političan. Zapravo, najočitija sličnost ta dvaprosvjeda je ta što su se održali u istoj zgradi.
Ekipa filma je bila aktivni učesnik protesta, a ipak ste uspeli da ostanete objektivni. Kako vam je to pošlo za rukom?
I.B.: Mislim da nijedan dokumentarni film nije objektivan, a zapravo se nismo niti trudili biti objektivni. Od samog početka znali smo da snimamo vrlo pristran film, kao i da će taj film biti samo jedno moguće svjedočanstvo o tom događaju, koje nije objektivno nego osobno. Ono što daje dojam „detaljnosti” filma,ako možemo tako reći, je činjenica da smo u montaži baratali s preko 200 sati sirovog materijala.
Da li ste imali nekih problema tokom snimanja. Neko nije hteo da učestvuje, ili neprijatnosti jer ste snimali sve koji su bili kako u zgradi fakulteta tako i van?
I.B.: Jedini ozbiljan problem tijekom snimanja desio se prvog dana blokade, kada je Prodekan tražio da prekinemo snimanje I pismeno ga tražimo dopuštenje za nastavak snimanja, što nismo napravili.
Da li su studenti bili jedinstveni tokom protesta, blokade fakulteta. Koliko su imali problema sa drugim studentima koji su ipak hteli da ostanu na predavanjima, da li je bilo nekih žestokih duela?
I.B.: Nakon prva dva tjedna početnog zanosa, studenti koji su željeli nastavak nastave čak su u nekoliko navrata organizirano dolazili na plenum, s namjerom da nadglasaju studente koji su blokirali fakultet. Neki studenti, iako vjeruju u ideju besplatnog obrazovanja, nisu vjerovali u blokadu kao učinkovitu metodu za ostvarenje ciljeva, tako da je postupno odustajanje i umor bio pravi razlog okončanja blokade, a ne osobni sukobi pojedinaca.
Da li si možda upoznat sa situacijom u Srbiji pre godinu dana,kada su isto na Filozofskom fakultetu studenti blokirali zgradu. Tada su bili napadnuti od stane Dekana, pa čak i od nekolicine nacista koji su metalnim šipkama i kamjem hteli da se obračunaju sa studentima. Da li možes da uporediš situacije?
I.B.: Pratim situaciju u Srbiji, „obračuni” s profesorima na fakultetu su bili nelagodni i naporni i u Zagrebu, doduše srećom nikada nije došlo do većih incidenata. Što se napada nacista na zgradu fakulteta tiče, neki studenti u Zagrebu su se pribojavali obračuna s nogometnim navijačima na fakultetu, ali iskreno mi je nemoguće zamisliti takvu situaciju na Filozofskom fakultetu.
Na kraju su studenti istrajali u svom cilju. Upeli su većinu zahteva da ostvare.Misliš da je to nešto dugoročno ili će studenti opet uskoro morati u nove blokade?
I.B.: Zapravo, unatoč djelomičnom rješavanju studentskih pitanja, nakon pada HDZ-ove vlade, SDP je nastavio istu politiku vezanu za komercijalizaciju obrazovanja. Naime, u Hrvatskoj studentica ili student besplatno upisuje samo prvu godinu studija, a kasnije plaćanje ovisi o njezinom ili njegovom akademskom uspjehu, što drugim riječima znači da si akademski neuspjeh mogu dopustiti samo oni studenti koji si ga mogu i financijski priuštiti. Borba za besplatno obrazovanje se nastavlja u Hrvatskoj na mnogim poljima, osnovan je sindikat „Akademska solidarnost”, plenum formalno i dalje postoji, a u slučaju da se studenti odluče na nove blokade, „infrastruktura” za taj tip akcije je već ostvarena, točnije, opisana je u publikaciji koja se zove „Blokadna kuharica” i već je prevedena na mnoge strane jezike.
Kako istrajati u borbi, kada ostajete sami protiv svih? Sindikat, rukovodstvo univerziteta su vam okrenuli leđa.
I.B.: Glavna strategija političara u obračunu s društvenim pokretima je ignoriranje. Naime, i političari i profesori i sindikati znaju da blokada ne može trajati vječno i računali su na umor studenata. Kao što je solidarnost profesora studentima dala krila, tako ih je i krah tog saveza demoralizirao. Najvažnije je da se sama vjera u ideju ne izgubi, a metode borbe se ionako trebaju mijenjati od situacije do situacije.
Za kraj gde film „putuje”posle Planete Doc-a?
I.B.: Nakon Planete Doc-a film će igrati na „MedFilm” Festivalu u Rimu i na „Social Justice” Film Festivalu u Dablinu, a projekcije za studente će u junu biti organizirane i na Sveučilištu u Jeni u Njemačkoj i u Luksemburgu. S obzirom da se radi o filmu s jasnom političkom porukom, važno nam je da se film prikazuje na što više stranih sveučilišta.
Tvoji planovi za naredne projekte?
Blokada se desila 2009. godine, dvije godine smo radili na filmu u montaži, a sada već godinu dana predstavljam taj isti film, tako da trenutno imam potrebu distancirati se od aktivizmai raditi na filmu koji neće biti politički angažiran.Vjerujem, međutim, da me taj interes prema angažiranim temama neće trajno napustiti.