Ukršteni intervju – Hana Jušić i Igor Bezinović

Palić Film Festival
17.7.2017.

Autor
Vladan Petković

Ukršteni intervju – Hana Jušić i Igor Bezinović

Gosti ovogodišnjeg Festivala evropskog filma Palić su i mladi hrvatski autori Hana Jušić i Igor Bezinović. Pored programa Hrvatska u fokusu, njihovi filmovi se nalaze i u dva takmičarska programa: Hanino ostvarenje Ne gledaj mi u pijat, koje je svetsku premijeru imalo u programu Venice Days Venecijanskog festivala, nalazi se u selekciji Paralele i sudari, a Igorov Kratki izlet je svoj festivalski put započeo u Roterdamu.

Hana i Igor se dugo poznaju, zajedno su studirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pre nego što su 2006. godine upisali Akademiju dramskih umetnosti. Zato smo odlučili da sa njima zajedno napravimo intervju, i to tako što će i oni jedno drugom postavljati pitanja i međusobno komentarisati svoje filmove.

Igor Bezinović: Ja sam pripremio jedno pitanje kojeg se novinari srame pitati zato jer je prebanalno, a publika ga i prečesto pita, ali mene zanima kao filmaša, a to je koja ti je omiljena situacija sa snimanja Ne gledaj mi u pijat?

Hana Jušić: Većinu vremena se nisam nimalo zabavljala, ali ima jedna situacija koja mi je bila super, a dogodila seIVC_4980 u jednoj od zgrada u kojoj smo snimali. Tamo su živjele i tri devedesetogodišnje sestre bez zuba koje su pričale nekim otočkim dijalektom i sve su imale glasove poput malih djevojčica. I stalno su izlazile iz stana i ulazile u kadar da bi nas vrijeđale, mi ih nismo ništa razumjeli, ali su nam zvučale kao da bacaju neke kletve na nas i bile su užasno ljute na nas. Ali što se mene tiče, većinu vremena sam na snimanju sam provela u grču i stresu i nisam se mogla opustiti niti sekunde. Do trenutka kada sam zadnji put rekla „stop“, svi na setu su me već mrzili.

Festivalske novine: Iz filma se stiče osećaj da se ti likovi međusobno ne podnose i ti si to verovatno htela, ali je li atmosfera na snimanju doprinela tome?

HJ: Atmosfera na snimanju nije bila takva da su se ljudi međusobno mrzili. Ja sam s glumcima imala odličan odnos i oni su se međusobno izvrsno slagali. Veći problem je predstavljala ta ogromna količina mojeg stresa prouzrokovana time što sam po prvi puta morala vladati situacijom na vrlo profesionalnom setu na kakve ja nisam navikla, a nisam tip osobe koji odaje dojam da drži stvari pod kontrolom, i to me je frustriralo. Mislim da je Igorovo iskustvo potpuno suprotno.

IB: Da, nije bilo toliko stresno, ali imali smo nekoliko situacija u kojima je trebalo stisnuti zube i preživjeti, i to zato što smo snimali film bez striktnog scenarija. Imali smo nešto što se u filmu naziva scenoslijed, gdje postoji popis scena, ali bez napisanih dijaloga. A posebnost našeg scenoslijeda je bila to što neke scene uopće nisu bile definirane. Na primjer, scena gdje Marijana odlazi s dva boškarina nije uopće bila u scenariju, nego smo je smišljali na snimanju.IVC_4973

Kao i pri snimanju bilo kojeg opservacijskog dokumentarca, morao sam čitavo vrijeme biti skoncentriran i priseban, i pratiti situaciju da bih ulovio neke situacije iz stvarnog života. A da bih postigao situaciju na setu u kojoj će se ljudi osjećati opušteno i tako izgledati na kameri, oni doista i moraju biti opušteni. Tako da je da je meni najveći kompliment kojeg sam dobio do sada to da su ljudi zamijetili kako u filmu ne postoji niti jedan negativac, nego manje-više svi likovi ostanu good guys do kraja, uz iznimku lika Roka zbog kojeg sam namjerno zvao Mladena Vujičića, profesionalnog glumca, da glumi tog jedinog lika koji ima ekstremniji karakter.

FN: Hana, tvoja glavna glumica, Mia Petričević, takođe je naturščik, ali ti si je stavila u neki okvir. A tvoji glumci, Igore, u stvari su igrali sami sebe.

HJ: Moj scenarij je potpuno klasičan, to je drama u obitelji. Tako da ja nisam polazila od toga da ću nešto graditi s glumcima, uzela sam Miju da odradi glumački posao, a to što ona nije školovana glumica je sporedna stvar. A mislim da je Igor išao iz njih kao ljudi.

IB: Da, meni su bili bitni njihovi privatni karakteri, način na koji ih ja doživljavam kao privatne osobe. Za razliku od Hane, ja sam inzistirao na tome da ne radimo film koji ima striktnu psihologizaciju lika. Htio sam da dominantni osjećaj nakon gledanja filma bude alegorija samog putovanja, a ne da se razmišlja o sudbinama ljudi.

HJ: Meni se strašno sviđa to što je tvoj film modernistički u pravom smislu te riječi. Roland Barthes je govorio da je odrednica modernizma nedostatak psihološke dubine i da problem lika ne smije biti do kraja definiran. Sjajno mi je što ti uspješno uklanjaš svu pretencioznost iz modernizma, kroz opuštenost i alegoriju.

IB: Da uzvratim kompliment, meni se u tvom filmu sviđa to što je tvoj film obiteljska drama, a istovremeno postojeHana Jušić promplamsaji humora, a likovi definitivno nisu stereotipni likovi tog žanra.

FN: Hana, zašto si ti izabrala Miju Petričević i gdje si je pronašla?

HJ: Vidjela sam je na plaži na Visu gdje smo obje ljetovale. Promatrala sam je tjedan dana i bila mi je silno zanimljiva. Tako sigurna u svom tijelu, ali ne na seksualan način, već pomalo muškobanjasta, a imala je taj prodoran pogled koji se kasnije pokazao hipnotičnim na ekranu. Tada sam već skoro odustala od ideje da ću pronaći profesionalnu glumicu koja će mi odgovarati. I onda sam pronašla Miju. Bilo mi je kao da je netko nacrtao osobu koju sam ja tražila za tu ulogu. I tako sam je pozvala u Zagreb i ispostavilo se da zna glumiti.

FN: Igore, kako se zapravo razvijala ideja za tvoj film?

IB: Prva ideja je nastala 2012., četiri godine prije nego što smo krenuli u realizaciju. Dakle, iako film izgleda kao da je nastao ad hoc iz nekakve zajebancije, priprema je trajala mnogo duže. Ali da se dobije ta atmosfera spontanosti i zajebancije bilo je potrebno mnogo pripreme i promišljanja kako će se to postići i s kojim ljudima.

Godinu dana prije snimanja ovog filma sam snimio jedan drugi koji se zove Vrlo kratki izlet. To je film od 15 minuta kojeg sam napravio samo da vidim hoće li glavni dvojac, Roko i Stola (Ante Zlatko Stolica) imati kemiju. Također, htio sam vidjeti s kojim snimateljem i montažerkom želim raditi. Radio sam s Dankom Vučinovićem koji je iskusni snimatelj igranih filmova, i Hrvoslavom Brkušić i Mirom Manojlovićem, koji su montirali i Blokadu (dugometražni dokumentarni, 2012.). Stoleta, naratora iz filma, sam upoznao na Školi dokumentarnog filma gdje je bio polaznik i on je bio drugi izbor, a Mladen, koji je i jedini profesionalni glumac u filmu, mi je bio prvi izbor. Za njega sam odmah znao da je idealan za lik Roka. Ti likovi koji su opisani, njihovi karakteri su bili precizno traženi iz razloga što je ovo adaptacija romana „Kratki izlet“ Antuna Šoljana iz 1965. u kojem su ta dva lika pshihološki vrlo precizno opisani.

HJ: Ja se sjećam, Igore, koliko si ti to minuciozno pripremao, a zapravo izgleda nevjerojatno spontano.

FN: Ponekad stvari koje izgledaju kao da su vrlo konkretno isplanirane su, u stvari, totalna improvizacija i obrnuto.

IB: Ja inače jako volim improvizirati, volim to dokumentarističko iskustvo. Za razliku od Hane, ja nikada nisam savladao tu vještinu pisanja scenarija. Mislim da jednostavno nemam senzibiliziteta za to. Hana je, za razliku od mene, znala točno kako će sve scene izgledati još dok su bile samo na papiru. A ja sam znao, kao u dokumentarcu, koju atmosferu želim, i znao sam da ću nastavit snimat dok je ne postignem. Ja na terenu mnogo bolje funkcioniram nego na papiru.

HJ: Meni je upravo suprotno. Ja se dok pišem scenarij i poslije u montaži osjećam potpuno slobodno. Ja inače imam socijalnu anksioznost i sve što moram raditi s ljudima me čini nervoznom. Ponekad mi se čini da sam izabrala profesiju koja nimalo nije u skladu s mojim karakterom, ali jednostavno to i dalje želim raditi.

FN: Djeluje kao da biste se odlično nadopunjavali, kako to da nikada niste radili zajedno?

IB: Nismo nikada probali, ali nas dvoje smo se zapravo zajedno počeli baviti filmom. 2006. godine, dok smo još oboje studirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zajedno smo upisali Akademiju dramskih umjetnosti. Meni je studirati s Hanom bila strašno korisna stvar jer je ona veliki filmofil i na dosta drugačiji način promišlja film. Imati Hanu kao referentnu točku, čiji stav i talent izrazito cijenim je bilo jako značajno za mene, rekao bih čak da bez toga se ja ovim stvarima ne bih bavio na ovaj način da nisam imao nju kao suputnicu.

HJ: Meni se pak čini kad gledam mnoge hrvatske filmove, da bih ih i ja vrlo lako mogla snimiti. Bez namjere da zvučim umišljeno, ali nekako mi je jasno što je režiser smjerao i kako je to zamislio. S druge strane, koliko god Igora dobro poznajem, kad gledam njegove filmove, mislim da ja to nikada ne bih mogla tako napraviti i uvijek me iznova iznenadi.