Moj prvi riječki film bit će dokumentarac o D’Annunziju

Novi list
2.8.2017.

Autorica
Vedrana Simičević

Moj prvi riječki film bit će dokumentarac o D’Annunziju

Vijest da je ovogodišnji laureat Filmskog festivala u Puli film »Kratki izlet« iznenadila je publiku – koja je filmu dala najnižu ocjenu, dobar dio hrvatskog filmskog miljea – nenaviknutog na tako alternativni izričaj, a možda ponajviše i samog autora filma – Igora Bezinovića.

Riječki redatelj na hrvatskoj filmskoj sceni i dalje figurira kao nekonformist i autsajder, koji i nakon desetak godina izbjegava velike projekte, snima kratke filmove po svom guštu i na malim projektima brusi dokumentarističke vještine. I svoj je prvi igrani dugometražni film napravio u tom stilu – okupivši grupu prijatelja, minijaturnu filmsku ekipu i krenuvši s njima na poduži izlet oživljavanja motiva iz romana Antuna Šoljana. Rezultat je film koji se ne oslanja na smislenu radnju ili intrigantni scenarij – dva obilježja po koja publika obično dolazi u kina. »Kratki izlet« istovremeno funkcionira i kao portret svakodnevice i alegorija o traženju smisla i životu jedne generacije; jednostavna priča u kojoj autor stvorenom atmosferom mami u idući kadar; film čije gledanje zahtijeva angažiraniju ljubav prema filmskoj poetici. Drugim riječima, nešto prilično niskobudžetno netipično čak i za hrvatski film. Da ne bude zabune, nije Pula jedina prepoznala vrijednost Bezinovićevog dugometražnog prvijenca. Premijeru je film imao na uglednom festivalu u Rotterdamu, a nedavno je upisao i još dvije međunarodne nagrade.

Bezinović pojašnjava da je Šoljanov roman kao izvor inspiracije odabrao prvenstveno zbog Istre kao mjesta radnje i generacijskog konteksta.

– Bilo mi je jako važno da se priča na neki način vezuje za moje iskustvo – i sâm sam puno ljeta provodio u Istri i na Motovun film festivalu. I želio sam da to bude film o mojoj generaciji.

Izgubljena generacija

Interpretacije Šoljanovog romana, pa i vašeg filma govore da se iz te priče iščitava poruka o izgubljenoj generacije. Jeste li uopće htjeli poslati takvu poruku?

– Ja sam zapravo i izabrao Šoljanov roman zato jer je on dovoljno apstraktan da ne nameće automatski interpretaciju, već donosi formu u koju svaki čitatelj upisuje svoju interpretaciju. Za mene je to definitivno film o mojoj generaciji, ali teško mi je točno opisati kakva je ona. Jednostavno sam okupio prijatelje i poznanike i pustio ih da pred kamerom budu kakvi inače jesu – autentični pripadnici moje generacije. Iz samog filma gledatelji onda mogu iščitavati što god žele. Zapravo, jedini profesionalni glumac je Mladen Vujčić koji glumi Roka.

Jeste li odmah znali što želite ili ste pustili da se stvari donekle razvijaju »usput«?

– Film je nastajao »u procesu«. Ja sam prvenstveno dokumentarist i zadnjih desetak godina snimam filmove na taj način, pa sam tako snimao i ovaj. Nemam nešto striktno unaprijed definirano, nego se uvijek prilagođavam okolnostima. Film nastaje još od 2012., a jedan od međukoraka je bio i kratki film »Vrlo kratki izlet« koji je poslužio kao »pilot« pomoću kojeg smo vidjeli kojim stilskim pravcem želimo ići. Zaista se nadam da ovaj film izgleda kao da je nastao jednostavno, iako se iza toga krije puno posla.

Istra je u vašem filmu dobila iznimno mističan izgled. Kako ste našli sve te silne skrivene lokacije?

– Rad na nalaženju lokacija trajao je oko dvije godine, pa čak i duže. Trebalo je dosta puta skrenuti s glavnih cesta. Najponosniji sam na lokaciju jezera u okolici Buzeta – jedinog te godine u Istri koje nije presušilo.

Je li činjenica da su vam glumci-naturšćici redom prijatelji, pridonijela njihovoj prirodnosti na setu?

– Puno je načina na koji smo postigli prirodnost. Važan faktor je da su se glumci osjećali međusobno vrlo ugodno, a pomoglo je i što su dva glavna glumca, Mladen Vujić i Ante Zlatko Stolica, već ranije nastupili u »Vrlo kratkom izletu« i imali uigranu dinamiku kojoj su se ostali samo pridružili. Dijalozi nisu bili unaprijed pisani, ali su glumci na svakoj lokaciji manje-više znali o čemu bi trebali pričati. Kasniji »voice-over« je opet velikim dijelom bio inspiriran našom svakodnevicom. Taj moment naših osobnih priča je ukorijenjen u film.

Dva kratka doksa

Želite li ikad snimati »klasične«, pomno razrađene, visokobudžetne igrane filmove?

– Moja kolegica Hana Jušić koja je samnom bila na godini i s kojom sam razvijao filmski senzibilitet, promišlja film na potpuno drugi način od mene. Ona jako polaže stvari na scenarij, voli da stvari izgledaju promišljene, a ja sam još od početka studija volio da stvari izgledaju vrlo spontano i kao da su stihijski rađene, iako nisu. Možda ću jednom dobiti želju da napravim film s preciznim scenarijem, ali za sad je još nemam.

Nastavljate li ipak »igranim« filmom ili se vraćate dokumentarcima? U čemu se vidite u budućnosti?

– Iduća dva projekta su mi kratki dokumentarci, a jedan od dugoročnijih projekata koji bih volio razvijati u idućih par godina je arhivski dokumentarac o D’Annunziju u Rijeci. Volio bih ga snimiti do obljetnice D’Annunzijevog izlaska iz Rijeke.

Što vam je najfascinantnije s pričom o D’Annunziju, pogotovo u kontekstu današnjih vremena?

– Jako mi je zanimljiv kao Riječaninu. To bi mi uostalom bio prvi film koji ću snimati u Rijeci. Većinu svojih filmova sam, naime, snimio u Istri i u Zagrebu, ali iz nekog razloga u Rijeci nikad nisam ništa snimao. Radi s o iznimno kompleksnoj i zanimljivoj temi za koju će, vjerujem, sve više ljudi postati zainteresirano. Jako bih je volio staviti u kontekst današnjih vremena, tematizirati je iz perspektive Riječana kojima je ta povijesna epizoda ostala u sjećanju preko prepričavanja što se tada događalo nekim obiteljskim prijateljima ili rođacima. I vidjeti na koji način lokacije koje su važne za tu D’Annunzijevu epizodu u Rijeci »žive« danas. On je bio izrazito kompleksna ličnost. Iz njegove biografije »The Pike« britanske autorice Lucy Hughes-Hallett u kojoj je poseban naglasak stavljen na događaje u Rijeci, se primjerice dobro vidi kolika je razina kreativnosti, luđaštva i opasnog razmišljanja bila koncentrirana u jednoj osobi. To je bez dvojbe začetak fašizma, ali kroz neku prizmu anarhizma i avangarde, što je krajnje neobična kombinacija koja se nikad poslije nije pojavila ni u umjetnosti ni u politici.

Mislite li da Rijeka neopravdano zanemaruje otvoreni dijalog o tom dijelu povijesti, ako ništa drugo u svrhu shvaćanja društvenih fenomena?

– Pa definitivno je čudno da ne postoji nekakav muzej. S druge strane, meni je užasno strana ideja isticanja Rijeke kao grada torpeda. Strašno mi je da se riječki identitet gradi na činjenici da je netko izumio neki oblik oružja. Takvo posve nekritičko pristupanje ratu mi nije blisko, tako da smatram da bi se kod bilo kakvog tematiziranja D’Annunzija cijelu priču moralo staviti u kontekst današnjeg ponovnog nadiranja fašizma. Ista stvar bi trebala biti i s torpedom, ne možeš to glorificirati bez naglašavanja da je grozna stvar što je torpedo uopće izmišljen.

Lokalpatriot

Rekli ste da dosad niste snimali u Rijeci, no što vam Rijeka znači za razvoj kao umjetnika, autora?

– Ja sam iz Rijeke otišao na fakultet u Zagreb s 18 godina, no tu sam relativno često. Iako u Zagrebu živim sad već praktički pola života, nikad nisam izgubio taj riječki identitet. Štoviše, koliko god mi je pojam nacionalizma stran i odbojan, mogu reći da sam lokalpatriot i da sam ponosan na riječki identitet.

Kako gledate na Rijeku kao buduću Europsku prijestolnicu kulture?

– Uvijek mi prvo pada na pamet Marseille koji je užasno puno novaca uložio u elitističku kulturu, na neke projekte koji su bili jako skupi, a koji su kasnije imali jako malo veze s većinom stanovnika. Volio bih da EPK u Rijeci na svojoj koži osjeti što više građana. Da ne profitiraju od toga samo ljudi koji se inače bave kulturom, već da i građani koji nisu uobičajeni konzumenti kulturnog programa osjete da je kultura sastavni dio njihov života. To bi po meni bio uspjeh. No svakako sam entuzijastičan oko EPK i mislim da je to super stvar. Nadam se da će se ovaj moj projekt o D’Annunziju na neki način isto doprinijeti cijeloj priči…

Vaš film je vjerojatno jedan od najnetipičnijih koji su ikad osvojili Zlatnu arenu, jedan od onih koji definitivno nije za širu publiku…

– Kao prvo nisam očekivao da će ovaj tip filma uopće biti i uvršten na Pulski festival, a nije mi ni na kraj pameti bilo da će osvojiti Zlatnu arenu. Mislio sam da će dobiti »Ne gledaj mi u pijat« ili neki od drugih favorita. Bio sam potpuno zbunjen kad je moj film nagrađen. Mislim da je plasmanu na Puli uvelike doprinjela činjenica da smo imali premijeru na festivalu u Rotterdamu koji je za alternativnije filmove festival A kategorije. Vjerojatno je žiri namjerno htio nagraditi nešto što je potpuno »off« i ne uklapa se u hrvatsku kinematografiju, baš zato da bi pokazali da postoji alternativa onome što smo navikli gledati. Doduše, činjenica je da su i prije na Puli nagrađivani filmovi koji se publici nisu svidjeli, poput filmova »Pismo ćaći« ili „Obrana i zaštita“.

Što vam znači Zlatna arena?

– Lagao bih kad bi rekao da mi ništa ne znači. Zadnjih par dana mi ne prestaju stizati poruke s čestitkama. Nadam se da će ljudi nastaviti čestitati i kad vide film. Nekako mi je užasno bizarna činjenica da će ostati zapisao da sam 2017. godine osvojio veliku Zlatnu arenu, iako se uopće nisam vidio u tom svijetu. I dalje sam lagano šokiran. Kod bavljenja filmom jako ovisiš o instant reakcijama ljudi koji su vidjeli film. Slično kao i s nogometom, ljudi uvijek imaju stav o tome i često su jako nemilosrdni. No da za ovaj film nisam dobio niti jednu nagradu, bio bih zadovoljan jer znam da sam ga napravio baš onako kako sam htio. Siguran sam da će biti puno kritika, no ovaj film sam radio bez kalkulacija, za ljude koji dijele moju estetiku.

Na čekanju

Kako se autor poput vas, koji želi ostati nekonvencionalan, uopće snalazi na hrvatskoj filmskoj sceni? Kakve vam mogućnosti pruža sustav u kojem ionako nije lako doći do financija?

– Ja nikad nisam pokušao aplicirati na HAVC-ove natječaje koji donose najviše novaca. Nisam istina dosad ni radio takve projekte, no općenito mislim da u Hrvatskoj malo ljudi ima kreativni kapacitet napraviti kvalitetni dugometražni igrani film. Paradoksalna stvar je da je sada nagrađen moj film koji je imao budžet oko 30 tisuća eura što je u kontekstu većih dugometražnih igrani filmova obično zajednički honorar redatelja i producenta. Sad se malo pribojavam da će ispasti nešto u stilu – pa evo, može se napraviti kvalitetan film i bez puno para. Iako s pozicije dokumentarista moram priznati da mi se budžeti za igrani film iz javnih sredstava ponekad čine suludi jer su jako riskantni. Ulažeš tri milijuna kuna u jedan projekt, a za taj se novac moglo snimiti deset kratkih, eksperimentalnih ili dokumentarnih filmova od kojih bi neki sigurno bili dobri. Osobno bi mi bilo draže da dokumentarci dobivaju više novaca. Bavljenje filmom, inače, jako rijetkim ljudima u Hrvatskoj donosi neki financijski profit. Ja živim od vođenja radionica, pedagoškog rada, niza manjih projekata.

Kakvo je vaše mišljenje o funkcioniranju HAVC-u i nedavnim burnim događajima?

– Pa ja sam trebao krenuti u snimanje animirano-dokumentarnog filma i sada ne mogu zbog turbolencija u HAVC-u. Puno će takvih malih projekata zbog toga biti odgođeno. Dogodila se neka kočnica i čekamo da se situacija razriješi. Koliko čujem, sada je prioritet snimanje tri velika igrana filma koja su morala krenuti. Za HAVC sam inače uvjeren da je podignuo hrvatsku kinematografiju posljednjih godina. Albert Kapović, koji mi je bio profesor na Akademiji, uspostavio je temelje HAVC-a koji se ne mogu tako lako srušiti. Pitanje je međutim kako će se HAVC sada dalje voditi. Iz iskustva mogu reći da sam se uspijevao toliko dugo održati u filmu jer je moj rad bio honoriran na razne načine, recimo putem razvoja scenarija i financiranja stručnog usavršavanja, putovanja, projekata. Bez obzira što su to sve bili mali iznosi, kad se to zbroji, mogu reći da je nezanemariv iznos javnog novca uložen u mene kao autora. Bez HAVC-a se vjerojatno danas ne bih bavio filmom, nego bih i dalje radio kao profesor u srednjoj školi.

Angažirani dokumentarizam

Koji su još faktori utjecali na vaš redateljski razvoj od potpunog autsajdera do Zlatne arene?

– Mislim da je presudno bilo što sam radio jako puno malih projekata, neovisno o tome radim li nešto za svoj YouTube kanal, za filmski festival ili reportaže za TV. Važno mi je biti okružen ljudima koji se razumiju u vizualnu umjetnost, kreativcima kojima vjerujem i čiju estetiku mogu upijati. Draga mi je jedna recenzija u Sloveniji za »Kratki izlet« u kojoj je kritičar skužio da je taj film na neki način kompilacija raznih mojih dosadašnjih radova.

Biste li se nazvali angažiranim dokumentaristom?

– Od početka me zanima angažirani dokumentarizam. Promišljanje bilo koje teme o kojoj radim film, mora biti stavljeno u neki socijalni ili politički kontekst, neovisno je li to eksplicitno aktivistički ili podtekstualno. To je jednostavno način na koji promišljam svijet u kojem živim. Ne intrigiraju me teme koje su potpuno apolitične. Čak se i »Kratki izlet« može iščitavati u određenom društvenom kontekstu.

Iz te političko-društvene perspektive – je li vaša generacija, ljudi koji su rođeni osamdesetih, doista izgubljena u današnjoj Hrvatskoj?

– Svojom generacijom sam se bavio još na dokumentarcu »Blokada« (o studentskoj blokadi Filozofskog fakulteta 2009. godine, op.a.) i već sam tamo upoznao hrpu ljudi koji su bili svjesni što žele i koji su nastavili graditi svoj politički i socijalni identitet. To je između ostalog kulminiralo na zadnjim lokalnim izborima u Zagrebu na kojima je inicijativa »Zagreb je naš«, u kojoj se nalazi puno ljudi iz moje generacije, osvojila četiri mandata i ušla u institucije moći na nekorumpirani način. Takav oblik participativne politike vidim u budućnosti kao glavni način građenja politike u Hrvatskoj.

Sigurni ste da takav civilizirani, građanski način ima šanse pred rastućim populizmom?

– Da, apsolutno. Mislim da je to organski proizašlo i da će ljudi taj način prepoznati kao novi oblik vođenja politike. Uostalom, sama politička prisutnost u medijima je uvijek do neke granice populistička.

Neovisno o inicijativi »Zagreb je naš«, mislite li da je ta generacija, pogotovo kad govorimo o intelektualcima i umjetnicima, dovoljno glasna u hrvatskom društvu?

– Zapravo me iznenađuje da više ljudi smatra da to nije slučaj, no ja sam okružen s ljudima koji su izrazito medijski prisutni. Možda gledam krive medije.

Dokumentarac o seksu pred kamerama

Čime se bavite u spomenuta dva iduća projekta?

– Prvi ima radni naziv »Mikrokazeta – suvišna detektivska priča«. Jedan kolega je svojedobno na Lošinju usred smetlišta našao mikrokazetu i donio je meni, jer kao »ja ću znati što da radim s tim«. Poslije nekog vremena sam ju doista i poslušao i shvatio sam da je to zapis djevojčice koja je 1995. snimila svoj glas u Washingtonu i poslala ga u Hrvatsku. Iako se radi o dokumentarcu, puno će elemenata u filmu biti izmišljeno. Film radim s Ivanom Pipal, ilustratoricom i animatoricom. Drugi projekt je dokumentarac o jednom »web-cam« paru koji se seksa pred kamerama. Oni su s naših prostora i tu su i neko vrijeme živjeli i zapravo su postali internet zvijezde. Vrlo rado pričaju o tome i nemaju problema da ih se snima.