Kolektivi i oblici otpora

Kino klub Split
11.1.2019.

Autorica
Antonija Šitum

Kolektivi i oblici otpora

Kino klub Split
11.1.2019.

Autorica
Antonija Šitum

Kolektivi i oblici otpora

Kolektivi i oblici otpora – od Blokade do Kratkog izleta

Kako predstaviti autora koji se u 35-oj godini već može pohvaliti s nekoliko retrospektiva svojih radova, a u svom djelovanju spaja različite teorijske discipline, umjetničke prakse, akciju i kreaciju, bilo je pitanje koje sam sebi postavila prije pisanja ovog intervjua.

Igor Bezinović je autor koji je široj javnosti poznat kao redatelj uspješnog dokumentarca Blokada, o studentskim prosvjedima na Sveučilištu u Zagrebu 2009. godine, a u filmskom i umjetničkom miljeu kao autor brojnih kratkih filmova i dugometražnog igranog filma Kratki izlet, nastalom po književnom predlošku istoimenog romana Antuna Šoljana, za kojeg je u Puli nagrađen Velikom zlatnom arenom za najbolji film.

S Igorom smo razgovarali povodom njegove Radionice hibridnog filma koju već četvrtu godinu za redom održava u Kino klubu Split.

POČECI BAVLJENJA FILMOM i BLOKADA

Na početku razgovora dotakli smo se njegovih početaka bavljenja filmom koji sežu u vrijeme kad je  još bio student na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. O vlastitoj motivaciji da se počne baviti filmom kaže:

„U vrijeme snimanja Blokade imao sam 26 godina i bio sam pred kraj studiranja na Filozofskom, a studirao sam paralelno na Akademiji, gdje sam bio treća godina. Neki od ljudi koji su organizirali blokadu od samog početka su mi rekli da će se nešto veliko desiti na Filozofskom, i pitali me, budući da se bavim filmom, bih li to posnimio. Negdje tri tjedna prije Blokade sam se priključio tim pripremnim sastancima i krenuo snimati ekipu, koja je bila jezgra cijelog tog pokreta, od kojih sam, imao sam tada dojam, 90 posto ljudi znao od ranije. Nisam uopće dovodio u pitanje trebam li to raditi, već je to bio sastavni dio mog života“, prisjeća se Igor i dodaje: „Tek danas za vrijeme predavanja sam zapravo osvijestio koliko je taj događaj bio prijeloman za moje bavljenje filmom; činjenica što sam u to vrijeme studirao na Filozofskom, druženje s ljudima koje zanima ista tematika, bavljenje filmom na toj jednoj teorijskoj razini i općenito taj kolektivni pokret mladih ljudi je nešto što je najviše utjecalo na mene kao filmaša“.

Film je u međuvremenu postao perjanica borbe za studentska prava diljem svijeta pa je tako ove godine prikazan u Hong Kongu i u Indiji.

Njegov prvi susret sa filmom dogodio se puno prije, na radionici u Kinoklubu Zagreb na kojoj su grupno radili igrani film, međutim, tek je kasnije kao apsolvent Filozofskog na Radionici naprednog videoaktivističkog dokumentarca u Fade in-u prepoznao svoj redateljski poziv. „Napokon sam mogao raditi stvari koje su me kao sociologa od ranije zaokupljale. Usto sam mogao biti u kontaktu s ljudima koje je zanimalo izražavanje u audiovizualnim medijima, ali i isti politički problemi koje mene zanimaju. Nakon tog intenzivnog tečaja, isto ljeto sam otišao na prijemni na Akademiju i prošao ga“, kaže Igor koji je u svojim radovima iz prve faze stvaralaštva (Natprosječan, Nepovratno, Članak 4 stavak 2…) zadržao kratku formu i ho ruk način stvaranja, koji je, kako sam kaže, kontra načina na koje se ljude obično podučava.

KRATKA FORMA, ANGAŽIRANOST, MOTIVACIJA

„Čim sam svladao osnove kamere i montaže, odmah sam počeo stavljati klipove na Youtube kanal. U kratkoj formi nemam problem jer radim užasno neambiciozne filmove, pogotovo ove koje uploadam; kad netko pogleda te stvari, ne bi rekao da ih je snimala filmski obrazovana osoba; to su neke moje igrice, stvari koje mene vesele… S druge strane, kad sam radio svoja duga dva filma, jedina do sad, to je nešto gdje sam već ulagao trud, i onda sam htio da ti filmovi mogu igrati u kinu i biti gledani na televiziji“, objašnjava Igor, svjestan pritom da neki njegovi kolege ne rade kratke filmove jer znaju da svakih nekoliko godina mogu dobiti sredstva za dugometražni film, što njemu samom nije dovoljan motiv da bi se bavio filmom.

„U prvoj aktivističko-opservacijskoj fazi sam imao vrlo jasnu agendu o tome što ja to poručujem, i zašto to poručujem, s jasnom političkom idejom što želim da čovjek osjeća na kraju filma. Stvari su bile snimane isključivo zaticajno; došao bih u neku situaciju i snimio što bi tamo zatekao. Taj stilski pristup je potpuno drugačiji od filmova koje danas radim. Danas kad sam puštao na radionici svoje rane radove, imao sam osjećaj kao da gledam filmove nekog drugog autora. S druge strane, onaj interes koji je ostao je da me i dalju zanimaju kolektivi i oblik otpora, bilo da je to oblik otpora u vidu filmske forme koji danas prakticiram ili u vidu političkog otpora u filmovima s početka karijere. Taj moment konflikta je nešto što mislim da je ostalo prepoznatljivo“, osvrće se Igor na svoje umjetničko sazrijevanje kao autora i na način na koji gradi film od ideje do konačnog čina:

„Generalno ne krećem s razrađenom idejom, osim u svom najnovijem filmu koji trenutno radim. To je film o mom rodnom gradu Rijeci 1919. godine, tema koju sam dugo promišljao, otpočetka s planom da bude dugometražni dokumentarac. Sve ove kratke forme sam zapravo jako instinktivno radio na način da bi mi nešto palo na pamet na razini koncepta i onda bih pomislio da bi moglo biti zabavno probati to snimiti, bez momenta refleksije, razrade, pripreme, no naravno da svaki film govori o tebi kao autoru, o tvojoj želji… Čak i ako nešto o sebi pokušaš sakriti, to iziđe van u filmu ako ga u dubini iskreno radiš“, tvrdi Igor.

Koji mu je dio procesa nastajanja filma najdraži?

„Volim vidjeti da stvarno negdje doprinosim, kao redatelj; i tip filma koji često radim i faza u kojoj donosim glavne odluke je snimanje – trenutak kad trebam na setu procijeniti da se nešto bitno pred kamerom događa, usmjeriti ljude pred kamerama da se na neki način ponašaju. Tu vidim svoj osnovni doprinos, a onda tek kasnije u montaži, s obzirom na to koliko se snimljeni materijal približio ili udaljio od ideje, stvaramo novi narativ“, objašnjava Igor svoje sklonosti i dodaje kako mu je snimanje puno draže od montiranja: „Montirati volim isključivo jer radim s dobrim montažerima (najčešće s Hrvoslavom Brkušić, Mirom Manojlovićem i Maidom Srabović). Taj moment proveden s ugodnim ljudima u montaži mi puno znači pošto sam ne volim sjediti pred kompjuterom; cijeli taj proces montaže je nešto dugačko, u jednoj prostoriji si, a to mi nije napeto.

Zanimljiv detalj vezan za Igora, do kojeg smo slučajno došli tijekom razgovora, je njegov parcijalni daltonizam. Zaintrigiralo me kada je uopće otkrio da ne razlikuje boje i kako daltonizam utječe na njegovo izražavanje u vizualnom mediju?

„Da ne razlikujem boje sam shvatio nekad u osnovnoj školi, kad su nas vodili na ona sistematska testiranja s cijelim razredom. Obično brkam nijanse zelene, crvene i smeđe, nekad plave i ljubičaste. Osim što ne razlikujem boje, kratkovidan sam, imam astigmatizam i nemam dubinski vid. Nisam, doduše, nikada primijetio da to nekako utječe na moj posao režisera, osim što nikada ne sudjelujem u kolor korekciji svojih filmova, to rade snimatelj i kolorist bez mene, jer bi moji prijedlozi, nažalost, bili besmisleni!“, osvrće se Igor, pritom se prisjećajući kako ga je kolorist Blokade bio pitao da dođe svejedno na prvi termin koloriranja, ali mi je vrlo brzo rekao da ne moram više biti prisutan, šali se Igor na vlastiti račun.

ODNOS AUTORA, DJELA I PUBLIKE

Njegov film Kratki izlet koji je pokupio Zlatnu arenu i panegirike kritike istovremeno je dobio najmanji broj glasova publike u Puli. Tim filmom Igor je još jednom potvrdio status nekonformista i društveno angažiranog autora koji krši konvencije filmskog izražavanja. Koliko mu kao takvom znači reakcija publike na njegove filmove?

„Svaki oblik feedbacka mi je bitan. Sigurno se ne bi bavio filmom ovoliko dugo da mi ljudi ne govore da im se ne sviđa to što radim ili da im to što radim nije duhovito… Ne vjerujem umjetnicima koji kažu da im nije bitna povratna informacija ljudi oko njih. Mislim da nitko nema toliko baš intrinzične motivacije da se ide upuštati u drugi film ako su mu prvi pokopali“, realan je Igor koji ipak priznaje da mu je glavni motiv zbog kojeg radi filmove onaj unutarnji:

„Moj glavni motiv zbog kojeg se bavim filmom je što volim prisustvo u tom mediju, dojam da mogu interpretirati svijet preko audiovizualnog medija i na taj način reći nešto što i samog mene iznenadi, ili da mogu interpretirati svijet na način na koji drugim ljudima ne bi palo na pamet da ga mogu interpretirati.“

Usto što ima diplomu s dva fakulteta, Igor posjeduje i crni pojas iz Judo borilačke vještine. Koliku ulogu u njegovom radu, za kojeg kaže da je sporadičan i često posljedica improviziranog pristupa, ima ta unutarnja samodisciplina?

„Generalno nemam neki prosječan radni dan i dnevnu rutinu, tek ponekad mi padne na pamet da bih mogao objaviti nešto na blogu… Nemam neki dojam da nešto stvaram i radim, osim kad moram na snimanje ili u montažu. Mislim da su svi moji kolege, pogotovo u inozemstvu, koji se bave takvim poslom, ljudi koji svakodnevno intenzivno promišljaju medij kojim se bave, ali ne bih rekao da se tu radi o samodisciplini…Ima dana kada ništa ne radim ili barem imam takav dojam, često legnem u kadu i katkad u tom stanju potpunog mira i dokolice, izađe neka ideja. Možda taj neki osjećaj prati većinu kreativnih ljudi, osjećaj da ništa ne rade“, Igorovo je razmišljanje.

FILOZOFSKI I FILMSKI UZORI

U razgovoru s diplomiranim filozofom i sociologom koji obrađuje političke teme u svojim filmovima, neizbježno je pitanje što je na njega kao autora najviše utjecalo.

„U vrijeme kad sam se počeo baviti filozofijom, zanimao me iz današnje perspektive možda najdosadniji aspekt filzofije – analitička filozofija, britanski filozofi jezika i logike. Ljubav prema jasnom izražavanju i preciznim kratkim odgovorima određeni je vid discipline. Moja logika je bila da ako se već bavim racionalnošću, onda to treba biti vezano za stvari koje jesu empirijski provjerljive, a racionalnost odnosno filozofija mora u tom slučaju biti vezana za znanost.“, objašnjava i dodaje kako je kroz umjetnost otkrio dio sebe koji prethodno nije poznavao: “To je oblik izražavanja koji ne podrazumijeva da išta mora biti racionalno, već na osjetilnoj razini; u momentu kad sam shvatio da ne moram nikome ništa objasniti već samo raditi stvari s kojima sam osobno zadovoljan jer mi pričinjavaju zadovoljstvo, to je bio jako oslobađajući osjećaj“.

Kada pitate filmaše tko su im uzori, često negoduju jer im je teško izdvojiti nekoliko njih, ili odu u puko nabrajanje. Igor i tu ima vrlo jasne i specifične odrednice, kao i svijest o utjecajima drugih autora na njegov vlastiti rad.

„ Tri su autora za koje znam da su me sigurno odredili, čiji su mi filmovi značili neizmjerno puno i ostali reference do dan danas. Trenutak kad sam vidio Meantime Mike Leigha, televizijski fim u kojem su debitirali Tim Roth i Gary Oldman, je bio moment apsolutnog oduševljenja, zatim Tiho svjetlo Carlosa Reygadasa iz 2006. koji, kad sam ga vidio na Motovunu, pomislio sam kako nešto takvo još nisam vidio i da bih ga volio imitirati, i film koji sam vidio dok sam bio jako mali, a kasnije ga pogledao još puno puta…Dragi dnevniče Nanni Morettija, film-esej sastavljen od tri dijela… Kada bih po autorskom opusu morao izdvojiti samo jednoga, to bi bio Moretti jer užasno lijepo kombinira humor i politiku na jednoj estetskoj i ljudskoj razini koja je meni bliska. Od hrvatskog filma izdvajam Ritam zločina Zorana Tadića, koji mi je bio uzor u mnogim filmovima. Tadić, koji je također bio predavač na Akademiji imao je super mantru da ljudi koji se bave filmom moraju poznavati filmsku tradiciju iz koje dolaze, i općenito gledati filmove i poznavati to čime se bave. Najveća frustracija na radionicama koje vodim mi je ta što imam osjećaj da ljudi često odbijaju gledati filmove rađene u određenom stilu ili određenim temama kojima se bave jer se boje da će ih to na neki način zatrovati i utjecati na njihovu kreativnost, a nisu ni svjesni da neki film ili vizualni medij već utječe na njih jer su njegovu formu već ranije vidjeli, samo nisu to znali. Mi zapravo utvaramo da radimo originalne filmove, ali smo zapravo uvijek pod nečijim utjecajem.“

Kao svoj vlastiti najdraži film navodi Susret nastao 2009., neposredno nakon Blokade. „To je film koji govori o prosvjedu traktorista koji su došli podržati neki studenti; traje 25 minuta i što ga više gledam, sve ga više volim. To je film u kojem sam uhvatio jednu situaciju koju nikad prije ni poslije nisam uspio, tu razinu emocije očaja i političke nemoći. Mislim da je to moj najbolji film… Prošao je dosta nezamijećeno u popratnom programu Rotterdama 2009. godine“.

PEDAGOŠKI RAD

Igor već nekoliko godina radi i kao vanjski suradnik na Odsjeku za filmsku i TV režiju na Akademiji u Zagrebu; usto vodi Radionicu hibridnog filma u Kino klubu Split te drži predavanja u Školi dokumentarnog filma Restart u Zagrebu. Ispunjava li ga takva vrsta rada i u kakvoj je korelaciji sa njegovom pozicijom freelancera?

„Na Akademiji radim kao vanjski suradnik, što mi omogućuje poziciju slobode. Tamo je puno ozbiljniji pristup nego na radionicama, jer studenti dobivaju sponzorstvo države, odnosno povjerenje poreznih obveznika da se obrazuju za profesionalne filmske redatelje, dok u udrugama kao što je Kino klub Split polaznici sami sebi plaćaju tečajeve jer žele investirati u svoje obrazovanje, iako još nisu sigurni žele li se baviti time“, kaže.

Neko vrijeme Igor je radio i za televiziju, što doživljava kao pozitivno iskustvo: „To mi je jedan od najljepših perioda dosada u karijeri… Kada je Dean Šoša bio glavni urednik trećeg programa, imao sam priliku raditi uvodne priloge za talk show Treća runda; to je bio niz skečeva koji su baš bili rađeni za široku publiku, a koji su mi osobno bili zanimljivi i jako me ispunjavali. Radio sam dvije epizode serije Probacije o ljudima koji su izlazili ranije iz zatvora, a koje su isto bile gledane od strane šire javnosti. Nikad, zapravo, nisam želio raditi filmove koji bi bili isključivo zanimljivi galerijskoj publici ili ljudima koji imaju neko posebno predznanje o estetici“, priznaje i dodaje kako mu njegov YouTube kanal služi i kao svojevrstan lakmus papir da vidi što od toga ljudi razumiju i prihvaćaju, iako tu ima i hermetičnih radova.

Možda je najbolje da upišite Školu Kino kluba Split (ako već niste) i ovog zanimljivog i ugodnog sugovornika čujete uživo, dok vas angažirano i precizno vodi na putovanje pejzažima odabranih filmova otkrivajući niz poticajnih razloga za snimanje filmova o kojima prije niste ni razmišljali.