Trijumf “Kratkog izleta“ Igora Bezinovića jedno je od najvećih iznenađenja u novijoj povijesti pulskog festivala. Mali film jednog debitanta izvojevao je pobjedu u duelu s većim filmovima iskusnijih redatelja i hvaljenim “Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić. Pobjeda je iznenadila i Bezinovića, mladog filmaša poznatog po dokumentarcu “Blokada“ i kratkometražnim filmovima “Veruda: film o Bojanu“ i “Kratki obiteljski film“.
– Vijest o nagradi dobio sam telefonski, oko 1 u noći, noć uoči proglašenja pobjednika. Zvala me producentica festivala, i sama iznenađena odlukom žirija, a ja sam bio skroz zbunjen jer sam, s obzirom na kvalitetu filma “Ne gledaj mi u pijat“, a i s obzirom na medijske napise o favoritima tjednima prije Pule, bio uvjeren da će upravo Hanin film osvojiti veliku Zlatnu arenu. O kvaliteti njezinog filma svjedoče i visoke ocjene kritičara i publike, dok je naš film do sada dobio super recenzije i stranih i domaćih kritičara, ali je u Puli dobio najnižu ocjenu publike.
To nije prvi put da Arenu osvaja film koji se prosječnim posjetiteljima Pula Film Festivala ne sviđa. Što se same ceremonije proglašenja dobitnika tiče, drago mi je da je prošla dosta nonšalantno, da je Hanin film višestruko nagrađen, a i da je publika nagradila Igora Šeregija koji je također bio na Akademiji na godini s Hanom i sa mnom i već je kao student radio filmove koji su se publici sviđali. Što se naših očekivanja prije Pule tiče, nadali smo se zapravo samo Zlatnoj areni za najbolju glazbu – otkriva nam Bezinović.
Redateljske debitante u dugometražnoj formi koji su iz prvog natjecanja osvojili glavnu nagradu u Puli ne može se nabrojati ni na prste jedne ruke (npr. Goran Rušinović/“Mondo Bobo“ i Damir Čučić/“Pismo ćaći“). Kakav vam je osjećaj bio nadrasti okvire debitantske nagrade Breza i primiti Zlatnu arenu?
– Ne vidim se dijelom mainstream kinematografije, a film “Kratki izlet“ ne doživljavam klasičnim igranim filmom, tako da mi je zapravo postalo jasno koliko je to bitna stvar tek kad sam otvorio članak na Wikipediji da bih vidio koji su filmovi osvojili tu nagradu prijašnjih godina, da bih shvatio da je netko na taj popis već dodao i naš film. Na popisu osvajača velike Zlatne arene od sada će stajati i “Kratki izlet“, što mi je totalno čudno. Da sam taj film snimao s ambicijom da osvoji Zlatnu arenu, sigurno bi bio grozan. Međutim, ima još, nazovimo ih, art filmova koji su ranije osvajali tu nagradu, od Mimice preko Rušinovića do Čučića i Jelčića.
Vaš je pulski uspjeh tim veći što je “Kratki izlet“ više tip filma po ukusu publike motovunskog festivala, gdje će se doista i prikazati ovog petka. Pulska publika mu je, pak, dala najnižu ocjenu od 3.25…
– “Kratki izlet“ sam kao i sve moje ranije filmove radio za ljude koji dijele moju estetiku i pogled na život i za ljude čiju ja estetiku volim. Film je imao premijeru na festivalu u Rotterdamu koji je idealno mjesto za prikazivanje filmova koji stilski odudaraju od mainstreama, a nakon toga je nagrađivan na ruskom festivalu Zerkalo posvećenom Andreju Tarkovskom te na poznatom srpskom festivalu u Paliću, tako da su dosadašnja festivalska prikazivanja bila više nego uspješna, a veselim se i reakcijama publike u Motovunu. Što se pulske publike tiče, radi se o više stotina, pa i više tisuća gledatelja najrazličitijih profila i gledalačkih navika, tako da me zapravo i ne čudi što film nije dobio višu ocjenu.
Mislite li da je Pula nagrađivanjem vas i Hane Jušić napokon zauzeo stav da na mladima hrvatski film ostaje? Je li prerano ili sad već prekasno za govoriti o mladenačkom valu u hrvatskom filmu?
– O mladenačkom valu u hrvatskom filmu se već dugo govori, s obzirom da je puno kratkih filmova mladih hrvatskih filmaša prošlih godina nagrađivano na prestižnim svjetskim festivalima, a sudjelovanje na međunarodnim festivalima se obično uzima kao najvažniji kriterij uspjeha nekog kratkog filma. Vjerujem da se nagrađivanjem Hane Jušić, Katarine Pilić, Čejen Černić, Mije Petričević, Martina Semenčića ili mene ove godine nije željelo prvenstveno zauzeti stav da na mladima film ostaje, nego se doista išlo nagraditi kvalitetu rada na konkretnim filmovima.
Što se mladenačkih valova tiče, imam sreću da surađujem s puno vršnjaka, lijepo mi je raditi s ljudima moje generacije i zajedno se s njima razvijati i učiti s njima i od njih. Pritom ne vjerujem u neke radikalne rezove između raznih generacija. Sviđa mi se teza Zorana Tadića prema kojoj se svaki filmaš treba prepoznati u nekoj tradiciji ili kontra neke tradicije, ali uvijek treba ostati svjestan da je, htio ili ne htio, neovisno o tome je li konformist ili radikal, i dalje dio kontinuiteta s onime što su drugi radili prije njega.
Koliki je izazov bio prilagoditi roman Antuna Šoljana modernom vremenu? Koliko je on bezvremen i podatan za suvremeno čitanje?
– Šoljanov roman sam izabrao upravo zato što mi se čini da ima neku bezvremensku dimenziju i da je na dobar način apstraktan. Primijetit ćete da su likovi u filmu odjeveni na način da nije posve jasno kojem vremenu pripadaju, lokacije koje obilaze isto nisu striktno ni vremenski definirane, nitko od likova nema mobitel, voze se u starinskom autobusu. Također, format slike je 4:3, također da bi nalikovao starinskom formatu snimanja. Što se samih scena u romanu tiče, nije nam bilo bitno da se striktno držimo Šoljana, bilo nam je bitno samo zadržati filozofsku notu sličnu njegovoj.
Međutim, na špici namjerno piše “Prema motivima romana ‘Kratki izlet’“, a ne “Adaptacija romana ‘Kratki izlet’“, upravo zato što smo koristili samo neke od Šoljanovih scena, a ubacivali brojne svoje, pa ne znam kako bi sam Šoljan reagirao da vidi naš film. Jedna od upečatljivijih promjena je tretman ženskih likova u filmu, jer nam je bilo bitno da i naši ženski likovi dobiju svoje zasebne scene odustajanja od izleta, dok kod Šoljana ženski likovi odustanu zajedno i relativno neprimjetno.
Imate dosta Splićana u ekipi filma, počev od glavnog glumca Ante Zlatka Stolice?
– Da, Antu Zlatka Stolicu sam upoznao jer je bio polaznik “Škole dokumentarnog filma“ na kojoj predajem, na kojoj je 2014. snimio duhovit kratki film “Svaki dan je Božić“ o svojoj obitelji u Splitu, dostupan na Vimeu. Također, autor je Tumblr bloga “Alkatmer“ na kojemu objavljuje razne poetske crtice, čiji mi se stil svidio i kao potencijalni stil za voiceover u našem filmu. Nema posebnog razloga zašto narator u filmu govori splitskim naglaskom, osim što sam odabrao Stolu za naratora, pa mi se učinilo dobrim da priča na način na koji govori u svakodnevnom životu.
Osim Stole, na filmu je radila i moja stalna suradnica, montažerka Hrvoslava Brkušić, s kojom redovito radim već preko sedam godina, a s kojom se lijepo kreativno nadopunjujem, neovisno o tome na kojem tipu projekta radimo. Od Splićana tu su i mikser tona Ivan Zelić, koji zadnjih godina sjajno miksa ton na ogromnom broju hrvatskih filmova, te DCP tehničar Ivan Granić.
Koliko je “Kratki izlet“ idealan za predavanje/radionicu o radu na terenu koje držite u filmskoj školi Kino kluba Split?
– U Kino klubu Split, kojeg vode Sunčica Fradelić i Tonći Gaćina, već se godinama održavaju radionice iz raznih područja filmskog stvaralaštva, čime se ljudima zainteresiranima za stvaranje filma omogućuje da, u suradnji sa splitskim filmskim profesionalci kao što je, primjerice, snimatelj i redatelj Boris Poljak, scenarist Jurica Pavičić ili snimatelj Rino Barbir, stječu svoja prva filmska iskustva. Na radionicama gostuju i profesionalci iz drugih gradova, pa sam tako imao priliku voditi radionice rada na terenu.
“Kratki izlet“ je nastao upravo snalaženjem na samome terenu i kontinuiranim improvizacijama, a ne realizacijom preciznog scenarija. Drugim riječima, da je taj film bio samo snimanje onoga što je ranije pisalo na papiru, on bi u potpunosti izgubio svoju dokumentarističku notu koja mu, kažu, daje živost i uvjerljivost. Snalažljivost pri radu na terenu stječe se prije svega iskustvom, ali jako je korisno da se to iskustvo strukturira i prati putem predavanja i radionica.
Da završimo sa Splitom – “Kratki izlet“ će imati splitsku premijeru na nadolazećem Karabatićevom STFF-u koji je otvoren za filmove nastale u otklonu od vladajućih kanona filmske produkcije. Pogođen festival za “Kratki izlet“?
– Posebno mi je drago da će film biti prikazan na STFF-u iz više razloga. Prvi je taj što je taj festival montažerki našega filma, Hrvoslavi Brkušić, bio formativan festival koji ju je potaknuo da se uopće bavi filmom, a osobito na eksperimentalni način na koji promišlja film. Osim toga, drago mi je jer je kratka verzija našeg filma, nazvana “Vrlo kratki izlet“, prikazana na ranijem izdanju festivala. Drago mi i jer je naš film pozvan na festival još puno prije nego što se naziralo da će uopće biti prikazan na Puli. Konačno, s obzirom da je naš film bez dvojbe nastao u otklonu od vladajućih kanona filmske produkcije, siguran sam da će se lijepo uklopiti u splitski program.