Bilježenje ‘izvoza’ direktne demokracije

H-Alter
5.12.2009.

Autorica
Tamara Opačić

Bilježenje ‘izvoza’ direktne demokracije

Igor Bezinović u razgovoru za H-alter povodom premijere njegovog filma “Susret” na Human Rights Film Festivalu: Zanimljiv mi je je bio spoj seljaka i studenata koji su, na prvi pogled, dvije nespojive skupine. Međutim, to je film o solidarnosti, o tome kako različiti ciljevi i metode ne moraju biti prepreka u iskazivanju međusobne podrške.

Igor Bezinović student je filmske i TV režije na zagrebačkoj Akademije dramskih umjetnosti, a na Filozofskom fakultetu diplomirao je filozofiju i sociologiju. Za razliku od novinara kojima je bilo zabranjeno snimanje plenuma, ali i dijela ostalih aktivnosti vezanih uz studentske blokade, Igor je uz još dvojicu snimatelja i snimateljicu dobio povjerenje studenata da napravi kompletnu dokumentaciju studentskih aktivnosti. Od sveukupno 250 sati snimljenog materijala u tijeku je izrada dugometražnog dokumentarnog filmu koji nastaje u koprodukciji Restarta i Factuma. Dio snimljenih segmenata već je objavljen za potrebe video aktivizma, a u ponedjeljak 7. prosinca Igorov film ”Susret” otvorit će ovogodišnji Human Rights Film Festival. Riječ je o susretu studenata i seljaka koji se dogodio 10. lipnja u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, kada su studenti s Filozofskog fakulteta tijekom noći došli podržati seljačke prosvjede ispred zgrade Ministarstva poljoprivrede. Unatoč činjenici da je navedeni događaj bio prisutan u svim medijima, ovaj je film jedini video zapis tog neobičnog susreta. U razgovoru za H-alter Igor govori o svom angažmanu preko video aktivizma, metodama i ciljevima studentske borbe, o potrebi za suradnjom studenata, seljaka i radnika te o dokumentarnom filmu u Hrvatskoj.

Kako si uopće zadobio povjerenje studenata Filozofskog fakulteta da snimaš blokadu čitavo vrijeme budući da poznato da je novinarima snimanje plenuma, ali i dijela ostalih studentskih aktivnosti vezanih uz blokadu zabranjeno?

Još na pripremnim sastancima za prvu blokadu predložio sam da snimamo organizaciju cijele akcije i prosvjeda koji su se pripremali, tako da smo, zapravo, krenuli snimati oko dva tjedna prije početka same blokade. Na pripremnim plenumima su članovi plenuma izglasali dopuštenje da napravimo kompletnu video dokumentaciju blokade za potrebe dugometražnog dokumentarnog filma, koji je trenutno u pripremi, za konkretne potrebe samog video aktivizma, kao i za razne druge svrhe.

Koliko se ti materijali koje ste vi snimali zapravo razlikuju od onog koji svakodnevno prezentira u mainstream medijima?

Ovi kraći filmovi, odnosno polureportaže, koje smo snimili služe za trenutno agitiranje javnosti i poticanje ljudi na djelovanje. Takvi se sadržaji ne susreću u mainstream medijima jer novinari ne ostvaruju nekakav osoban odnos s ljudima koje snimaju pa im i time nisu dostupne takve situacije poput ovih koje smo mi uspjeli snimiti. Osim toga, često i sami urednici javnih medija ne dopuštaju da direktne kritike vlasti isplivaju na vidjelo.

Koji je tvoj osobni stav o metodama i ciljevima studentske borbe?

Emotivno sam vezan uz cijelu tu priču i od početka sam podržavao ciljeve i metode. Mislim da moj angažman u vidu snimanja te blokade ne bi sigurno bio ostvaren da nisam mislio da je bitno boriti se za pravo na besplatno obrazovanje na svim razinama. U mom slučaju je snimanje bio nekakav nusprodukt mog općenitog bavljenja aktivizmom na Filozofskom fakultetu dok sam tamo studirao i bio član studentskih udruga. Siguran sam i da nisam snimao cijelu situaciju, da bih bio na neki drugi način bio uključen u tu borbu.

Osvrnemo li se na brojne komentare čitatelj raznih portala uočljivo je da većina ljudi i dalje osporava studentske ciljeve i sredstva. Kako to objašnjavaš?

Mislim da je cilj akcije, besplatno obrazovanje za sve studente koji imaju studentska prava, tijekom druge blokade postao jasno formuliran čak i u mainstream medijima, iako je cilj od samog početka bio precizno formuliran. Onaj argument, koji se javlja u svim medijima, kako bi se besplatnim obrazovanjem zapravo omogućilo vječno studiranje i da bi se tim putem tzv. “lijenim studentima” omogućilo da ne izvršavaju svoje obaveze, već je bezbroj puta putem medijskih izjava opovrgnut. Ipak, ponovno naglašavam da se radi o manipuliranju javnim mnijenjem jer svatko tko je informiran o hrvatskom obrazovnom sustavu zna da student ne može beskonačno dugo zadržati svoja studentska prava. U slučaju neispunjavanja obaveza student gubi studentska prava i time on više nije trošak državi. Dakle, taj argument, iako je često korišten, nema veliku snagu. Posebno je zanimljivo činjenica da je teza o vječnim studentima bezbroj puta opovrgnuta, ali je populistički mediji neprestano ponovno ističu jer na taj način najlakše mogu izazvati revolt masa spram studentske borbe.

Zašto si od dijela snimljenog materijala objedinjenog u ”Susretu” odlučio napraviti zaseban filmski komad?

”Susret” je nastao potpuno spontano, neovisno o snimanju blokade, i oko dva tjedna nakon okončanja blokade. Naime, jedan dan su se pojavili traktori ispred Ministarstva poljoprivrede i taj dan sam nešto prije ponoći dobio sms poruku kako studenti kreću podržati seljake. Snimao sam u kontinuitetu oko sedamnaest sati i nekako mi se činilo da ta priča jednostavno ima svoj početak i kraj. Zanimljiv mi je bio i taj spoj seljaka i studenata koji su zapravo na prvi pogled dvije nespojive skupine. Taj spoj je u teoriji teško zamisliti, a kroz film se vide razlike u studentskim i seljačkim zahtjevima te su uočljive i razlike u metodama njihove borbe. Međutim, to je film o solidarnosti, o tome kako različiti ciljevi i metode ne moraju biti prepreka u iskazivanju podrške skupini s kojom solidariziramo.

Kakva je bila atmosfera tijekom snimanja ”Susreta”?

Atmosfera je bila poprilično kaotična jer policajci uopće nisu očekivali dolazak studenata ispred Ministarstva niti su očekivali da će se oni ohrabriti da uz pomoć nekoliko traktorista doista blokiraju cestu. Njihova reakcija je bilo poprilično mlaka, odnosno studenti su uspjeli napraviti dva kruga po Vukovarskoj aveniji prije nego što su uopće sklonjeni s ceste. Policajci su u cijeloj toj situaciji odigrali dosta nezamjetnu ulogu i nisu na neki presudan način intervenirali.

Koliko su studenti i seljaci zapravo potrebni jedni drugima u cijeloj toj priči?

Upravo sam prije sat vremena bio na prvom seljačkom prosvjedu održanom nakon akcije predstavljene u filmu ”Susret”, studenti su ponovno došli podržati seljake, čak su ih pozvali da održe sastanak, tj. seljački plenum, u dvorani 7 Filozofskog fakulteta, na što su seljaci i pristali. Djelomično je razlog tome što se Ministarstvo nalazi u neposrednoj blizini Filozofskog fakulteta, ali djelomično i to što je studentska borba orijentirana i na potporu radnicima i seljacima, a ne samo na borbu za besplatno obrazovanje. Mislim da oni jedni drugima nisu potrebni u pokretanju pojedinačnih borbi, ali ukoliko žele išta mijenjati na sistemskoj razini, to zajedništvo studenata i potlačenih klasa, odnosno seljaka i radnika, će morati jačati i morat će međusobno početi surađivati. U prilog tome ću i navesti činjenicu da su radnici riječkog brodogradilišta “Treći maj” gostovali na Filozofskom fakultetu što je isto dio plana povezivanja studenata s ostalim skupinama. Cilj studenata je širenje direktne demokracije kao metode odlučivanja, postoji i plenumska radna skupina koja se bavi isključivo širenjem, to jest ”izvozom” direktne demokracije.

Da li su na cijelu priču oko usvojenja studentskih zahtjeva zapravo utjecajniji prosvjedi ili su ipak samo blokade ono na što se treba oslanjati?

To je dobro pitanje zato što je upravo jedno od osnovnih pitanja video aktivizma zapravo do koje mjere se trebamo prepustiti činjenici da živimo u društvu spektakla, odnosno do koje mjere trebamo koristiti takve neke spektakularne događaje kao što su stotine traktora na Vukovarskoj aveniji ili pozivanje ministra samoga sebe na ostavku, a do koje mjere ih trebamo ignorirati kako bismo stvorili nekakav vlastiti medij za artikulaciju naših ciljeva. Bio bih najsretniji kada bi Ministarstvo reagiralo na studentske zahtjeve i bez takvih spektakularnih događaja kao što su blokada Ministarstva ili cesta, ali čini mi se da bi se u nekim slučajevima takve medijske taktike također mogle pokazati uspješnima te da bismo ih možda u budućnosti trebali iskorištavati kako bismo javnosti predstavili ciljeve studentske borbe.

Unutar cjelokupne lepeze društvenog aktivizma koliko je zapravo bitna uloga samog video aktivizma?

Smatram da je video aktivizam često najefikasniji način borbe upravo iz razloga što na najbolji način prikazuje neke situacije koje ne bi mogle kompletno biti prezentirane riječima, fotografijom ili samo zvukom. Recimo, već spomenuti film ”Članak 4. stavak (2)” prikazan je na svim plenumima širom Hrvatske pa je na neki način upravo uz pomoć video aktivizma stvoreno neko zajedničko znanje o tome kako treba reagirati ako uopće do dođe do policijske intervencije unutar samih fakulteta. Nekad je dovoljno objaviti čak samo sirov, odnosno nemontiran materijal i on će bez ikakvog znanja ili iskustva čovjeka koji ga je snimao sam po sebi imati težinu. Kao izvrstan primjer navesti ću situaciju s riječkog FIlozofskog fakulteta gdje je nedavno snimljen film u jednom kadru koji je jako dobar primjer izrazito jednostavnog oblika video aktivizma. Tamošnji studenti su rekli redarima kako se ne slažu s odlukom Fakulteta o zabrani održavanja plenuma unutar zgrade fakulteta i mirnim i relativno nenasilnim činom su se probili kroz redarsku zaštitu. Cijela situacija snimljena je vrlo jednostavno bez neke posebne tehnike ili posebnog znanja osobe koja je to snimala. Dakle, potrebno je da aktivisti osvijeste da su danas kamere i montaža nešto što je dostupno svim ljudima i da se s lakoćom mogu koristiti.

Većina tvojih do sada objavljenih dokumentarnih filmova su poprilično socijalno angažirani. Odakle uopće zanimanje za socijalne teme?

Pretpostavljam da su mi kroz studij na Filozofskom fakultetu te teme postale bliske. Nekako su mi se sve te teme s kojima sam se do sada bavio nametale same od sebe, iako taj video aktivistički žanr nije nekakvo primarno područje mog interesa.

Koliko si zadovoljan stanjem i prihvaćenošću dokumentarnog filma u Hrvatskoj?

Čini mi se da će ljudi u budućnosti sve više snimati dokumentarce, a jedan od razloga toga je zasigurno i činjenica da filmski festivali redovito prikazuju dokumentarne filmove. Naravno, razvoj video tehnike je vjerojatno glavni razlog popularizacije dokumentarnog filma. Čini mi se da dokumentarni film danas u Hrvatskoj ima dosta široku publiku.

Usporedimo li brojnost publike koja posjećuje jedan Zagreb film festival ili Zagreb Dox, zapravo je vidljivo da Human rights film festival ima malobrojniju publiku. Koji je razlog tome?

Mislim da je  razlog prvenstveno marketinške prirode. Naime, smatram da je kvaliteta filmova na tim festivalima na sličnoj razini, ali je Human Rights Film Festival jednostavno puno manje marketinški eksponiran, a zbog financijskih razloga prikazuje i manje filmova od ostalih festivala. Možda je razlog tome i sama činjenica što se on bavi isključivo tematikom ljudskih prava koja je kao takva specijalizirana tema koja ne privlači široke mase.