Sve je više interesa za video aktivizam u Hrvatskoj. Većina radova Igora Bezinovića upravo povezuje filmsku i video umjetnost s aktivističkim angažmanom.
Video aktivist Igor Bezinović do sada je snimio četiri rada u ovom žanru, od kojih je jedan predstavljen i na prošlogodišnjem Zagrebdox-u. Trenutno radi na dva dokumentarna filma – jedan o zauzimanju TDZ-a, a drugi o Blokadi Filozofskog fakulteta. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu (filozofija i sociologija), gdje trenutno završava još i komparativnu književnost. Ujedno je i u pripremi diplomskog rada na ADU gdje završava filmsku i TV režiju.
KP: Aktivno se baviš video aktivizmom. Završio si filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, a trenutno završavaš komparativnu književnost te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Nedostaje li mi još nešto?
I. B.: Trenutno mijenjam profesoricu koja je na porodiljnom dopustu u jednoj gimnaziji, gdje predajem filozofiju, sociologiju, logiku, etiku, politiku i gospodarstvo te film i vodim filmsku radionicu. To mi je jedno zanimljivo iskustvo, mada nisam tijekom studija mislio da ću se time baviti. Ono što mi je najzanimljivije u tome je komunikacija s osobama u dobi od 14 do 18 godina jer sam i sam relativno nedavno, prije 9 godina završio srednju, pa mogu prepoznati neke obrasce ponašanja koji su mi, ne tako davno, bili bliski.
KP: Zanimljiva je ta situacija, odnosno pozicija profesora u školi koja te tjera da se uspostaviš kao autoritet kako bi se nastavni proces mogao odvijati. S druge pak strane ti si intenzivno pratio blokadu Filozofskog fakulteta, možemo reći da si bio “službeni snimatelj”, a važan pomak koji je postigla Blokada jest upravo neki tip raskida s autoritetima, svojevrsno labavljenje te pozicije. Koliko je shizofreno to stalno izmjenjivanje uloga?
I. B.: Sjajan aspekt Blokade je taj što su svi na plenumu ravnopravni, a latinska riječ universitas se i odnosi na zajednicu studenata i profesora. Neki profesori su dolazili na plenume i aktivno sudjelovali, što je često studentima davalo krila. Drugi profesori, koji nisu podržavali Blokadu niti su dolazili na plenume, po medijima su svoje kolege optuživali da sudjelovanjem u Blokadi samo proživljavaju svoju drugu mladost, valjda jer nisu sudjelovali u prosvjedima ’68-e. Osobno te optužbe smatram blesavima, a da zbilja navedeni profesori i proživljavaju drugu mladost, zašto i ne bi, svatko ima pravo biti mlad onoliko puta koliko želi.
Što se pak autoriteta u školi tiče, rekao bih da i nisam baš pretjerano uspješan u uspostavljanju autoriteta, mada je, kako kažeš, potreban neki oblik autoriteta. Općenito mislim da je obrazovni sustav kakvog imamo postavljen na nezdravim temeljima i da je jednostavno taj način obrazovanja tek manje zlo od neobrazovanja uopće. U hrvatskom srednjem školstvu je odnos profesora i učenika uspostavljen na autoritetu i zato što učenici imaju po 16, 17 predmeta koje moraju savladati i pritom su opterećeni ocjenama, a to su stvari koje ne mogu pogodovati većini učenika. Pogoduju samo onoj nekolicini koja je ekstremno nadarena, pa taj program može savladati. Borba za promjene na svim razinama obrazovanja će sigurno biti jedan od budućih zahtjeva Inicijative za besplatno obrazovanje.
KP: Studentska pobuna je polučila puno veće razmjere nego se to moglo predvidjeti. Što misliš da se nalazi u pozadini takve reakcije?
I. B.: Očito su se javili novi interesi i novi trendovi među mladima. Do prije godinu-dvije dana nije bilo toliko interesa, nije postojao zamašnjak da studenti počnu zajedno djelovati, da krenu u borbu za zajednički interes, tek nas je ta ideja borbe za besplatno obrazovanje okupila. O Blokadi bi se čak moglo na jednoj razini govoriti i kao o jednom od simptoma festivalizacije kulture u Zagrebu, u gradu u kojem se organizira i po nekoliko raznorodnih festivala mjesečno. Ljudi uživaju u takvom tipu konzumiranja kulture, može se govoriti i o festivalskoj subkulturi Zagreba, jer redovito iste skupine ljudi pohađaju festivale.
KP: Ovim smo nekako doveli Blokadu u vezu sa festivalskom formom. Kako bi detaljnije objasnio ovu vezu?
I. B.: Blokada i ima veze sa festivalom. Ona je imala elemente festivalskog karaktera jer se stalno nešto dešavalo i mogao si doći na jedno mjesto i konzumirati kulturu, odnosno alternativna predavanja ili plenume. Mislim da je element zabave bio jedan od vrlo važnih elemenata, a po meni je jedan od razloga zašto je Blokada prestala funkcionirati i taj što je ona prestala buditi uzbuđenje u ljudima. Uzrok pada Blokade, naravno, nije bila dosada, nego se ta razina energije jednostavno ne može dugoročno održati. Zbog toga je Blokada kratkoročna metoda. Potrebno je ljude mobilizirati da svaki dan imaju potrebu doći na Filozofski, ili bilo koji drugi faks koji je okupiran, da osjećaju da su u centru zbivanja. Ljudi su, rekao bih, dolazili na večernje plenume i zato jer su osjećali da se nalaze na mjestu gdje se donose važne odluke i gdje je bitno sudjelovati, a za neke i da vide i budu viđeni. Tako da Blokada definitivno ima i taj festivalski karakter. Ovo nije banaliziranje Blokade, to je samo jedan aspekt koji se često prešućuje jer se ljudi boje da će joj to smanjiti dignitet. Uvijek se ističe da na Blokadi nije bilo alkohola, da smo svi bili vojnički disciplinirani i brinuli smo se za imovinu fakulteta što je naravno istina, ali ne treba smetnuti s uma niti da su se tijekom Blokade održavali koncerti, da su se ljudi družili, kuhali, svirali…
Jedan od važnijih aspekta Blokade je taj što se stvorila jaka jezgra ljudi koji imaju slične interese i znaju da mogu računati jedni na druge, i to ne samo u ovoj trenutnoj, konkretnoj borbi koja je, nadam se, samo jedna u nizu tih borbi koje će biti vođene od strane tih aktera. Stvorena je jedna mreža aktera koji će u budućnosti moći zajedno raditi na promjenama u Hrvatskoj. Borba za besplatno obrazovanje samo je jedan od elemenata borbe protiv neoliberalnih tendencija. Javno se objavljuju podrške studenata drugim skupinama u društvu, a taj razvoj osjećaja solidarnosti je za mene jedna od najvažnijih posljedica ove Blokade.
KP: Blokada nas dovodi i do drugog područja tvog djelovanja – onog u prostoru video aktivizma. Kako si doplivao u te vode?
I. B.: Za vrijeme studija filozofije i sociologije sam shvatio da to možda i to nisu stvari s kojima bih se želio baviti čitav život, pa sam se krenuo baviti nečime što me više uzbuđivalo i tako sam, nakon jedne Fade In-ove radionice koju sam pohađao 2006, odlučio upisati Akademiju. Otišao sam na prijemni za filmsku i TV režiju, upisao se i počeo se time baviti.
KP: U čemu se krije tvoja strast prema video aktivističkom filmu? Zbog čega baš ta forma?
I. B.: Akademiju sam upisao motiviran upravo tom radionicom i želio sam raditi dokumentarne filmove, što je možda atipično za ljude koji upisuju Akademiju. Većina studenata ima kao prioritet snimanje igranih filmova, koji su i meni tijekom studija postajali sve zanimljiviji i sigurno bih se i njima volio baviti u budućnosti, ali dokumentarni film mi se nadavao kao nešto što me isprva počelo zanimati i što mi je jednostavno bilo na dohvat ruke. Naime, dokumentarni film, prvenstveno aktivistički, moguće je jednostavno snimiti uz malo novaca i malo potrebne opreme. Bilo mi je bitno da nakon teorijskog studija na filozofiji i sociologiji mogu stvarati nešto opipljivije, rezultat koji je vidljiv, kojeg će komentirati i ljudi izvan struke, što mi zna biti zanimljivije od pisanja teorijskih tekstova. To mi je bio neki prirodni slijed stvari.
KP: U kojoj mjeri misliš da su tvoji teorijski radovi i teorijska naobrazba utjecali na ovaj praktični aspekt izražavanja?
I. B.: Teorijske radove u stvari pišem i dalje za Hrvatski filmski ljetopis, ali sada mahom o filmu. Mislim da teorijski pristup filmu i praktični režijski rad nemaju baš neke veze jedan s drugim. Imam dojam kao da su potrebna, možemo tako reći, dva odvojena mentalna sklopa za te dvije aktivnosti, drugačiji skup vještina ti je potreban za pisanje i za snimanje. Mislim da se teorijsko znanje izravno ne reflektira na ono što radiš u praksi, da teorija i praksa, barem u mom slučaju nemaju neke pretjerane veze. Imam dojam kao da su to dvije odvojene djelatnosti i da, barem na svjesnoj razini, jedna ne utječe na drugu.
KP: S obzirom da si prilično upućen u video-aktivističku praksu kod nas, kako bi je opisao?
I. B.: Video aktivizam se razvojem video tehnike u civilnoj kulturi počeo brzo razvijati. Osim toga, na sceni su prisutni ljudi koji su angažirani film prepoznali kao žanr kojeg treba njegovati i gurati, o kojem treba educirati ljude te kojem treba širiti distribuciju – bilo putem festivala bilo putem kina. Danas puno ljudi iskazuje interes za taj filmski pravac, radionice organizirane širom Hrvatske su jako dobro posjećene, a s obzirom na dostupnost tehnike bit će sve više i više takvih filmova.
Što se same kvalitete tiče, teško je govoriti o tome u video aktivističkom žanru jer kvaliteta filma, za razliku od igranog filma, koji ima dugačak pripremni period, kod video aktivističkog žanra ovisi i o samom događaju, važnosti tog događaja i njegovoj medijskoj prezentaciji. U video aktivističkom žanru puno toga ovisi o kombiniranju novinarskih i filmskih metoda. Meni je osobno draže gledati filmove koji imaju neku poveznicu s filmskom tradicijom ili s određenim filmskim stilom, odnosno koji za mene imaju umjetničku težinu, a ne puko informativnu.
KP: Kolika je publika ovog žanra? Koliki utjecaj on ima te kako publika do njih dolazi?
I. B.: Aktivistički film bi imao maksimalan smisao kada bi bio predstavljan u okviru mainstream medija, ali s obzirom na osjetljivost tema kojima se aktivistički filmovi bave, to zapravo najčešće ne dopire do njih. Čak i kada neki novinari iskažu interes za objavljivanjem aktivističkih materijala, urednici to stopiraju s čime sam se i sam, nažalost, susreo. Uglavnom, internet je danas najvažniji medij za aktivistički video i vidimo na nizu portala da se stalno pojavljuju kratki nezavisni isječci ili filmovi. Za sistematičnu produkciju koja bi motivirala ljude da se više oko toga angažiraju potrebna je samoodrživost produkcije, za što je pak potrebna i televizijska distribucija, koja kod nas zasad nije moguća, tako da se u Hrvatskoj aktivistički film često svrstava u neku granu amaterskog filma.
KP: Na Festivalu filma o ljudskim pravima premijerno je prikazan tvoj dokumentatni film Susret u kojem si snimao priključivanje studenata Filozofskog fakulteta seljačkom prosvjedu u Vukovarskoj ulici. Koje si još filmove do sada napravio?
I. B.: Na prošlogodišnjem ZagrebDox-u je prikazan film Natprosječan o čovjeku koji sam za sebe tvrdi da je rekorder po tome koliko je puta bio u pritvoru, a bio je 78 puta. On je jedan osebujan hedonist koji izgledom podsjeća na beskućnika. Taj smo film snimili u šest sati šećući s njim po Jarunu. Prošle godine sam s istim snimateljem, prijateljem Đurom Gavranom, u produkciji Restarta snimao film Nepovratno o skupljačima boca u Zagrebu. Snimili smo na Filozofskom i kratki film Članak 4 stavak 2 koji govori o pravnoj zabrani policijskih intervencija na prostoru Sveučilišta, na primjeru nenajavljenog prosvjeda protiv ulaska Hrvatske u NATO. Nedavno smo ušli i u montažu filma o studentskoj blokadi, o kojoj imamo preko 200 sati materijala snimljenih tijekom proljetnih akcija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Uskoro će biti dovršen i film o prosvjedima radnika Tvornice duhana Zagreb 2006, u produkciji Factuma. To je u stvari kompilacija materijala koje smo uspjeli sakupiti od 2006. do danas. Sve teme s kojima sam se do sada bavio su vezane uz nekakve alternativne životne stilove ili uz društvene pokrete.
KP: Imaš li već strukturu dokumentarca o Blokadi?
I. B.: Krenuli smo snimati Blokadu dva tjedna prije nego što je krenula i nismo očekivali da će ona toliko trajati niti da će njeni razmjeri biti tako veliki. Krenuli smo snimati čisto da bude zabilježeno, uz nadu da ćemo od toga moći složiti i nekakav duži film, ali i da je Blokada propala nakon dva dana, mi bismo snimljeni materijal koristili za aktivističke svrhe. Vrlo brzo je postalo očito da je Blokada na mnogo razina važna priča koju ćemo, nadam se, s užitkom montirati, iako će to biti barem jednogodišnji proces, s obzirom na količinu materijala.
Što se koncepta tiče, nisam siguran kako će on izgledati jer postoji ta klasična forma dugometražnog dokumentarnog filma, ali meni nije strana ni pomisao da napravimo neki tip dugometražnog filma koji bi bio zapravo skup kratkih dokumentarnih filmova koji bi bili povezani u jednu cjelinu. Njima bi zajedničko bilo mjesto i vrijeme održavanja, ali priče ne bi bile nužno uzročno-posljedično vezane niti bi nužno imale iste likove. Nešto kao omnibus kratkih filmova koji bi mogli biti prikazivani i samostalno. Općenito mi je forma dokumentaraca snimljenih u jednom danu jako zanimljiva, tako da se film može napraviti i na taj način, kao skup kratkih dokumentaraca snimljenih u jednom danu. Ali o tom potom, još ne možemo znati na koje će se sve načine taj materijal koristiti.
KP: Što misliš o filmu kao mediju i njegovom utjecaju? Imaš li neka iskustva s obzirom na svoje radove?
I. B.: Mislim da se status filma kao najrealističnijeg medija neće još dugo održati, jer će se film, kao dvodimenzionalna prezentacija slike popraćena zvukom, razvojem tehnologije pretvarati u nešto sve složenije i složenije, za početak uvođenjem 3D tehnologije ili uvođenjem interaktivnih elemenata. Za sto godina će se ljudima film kojeg danas smatramo nekakvim vrhuncem medija vjerojatno činiti samo dijelom prošlosti, kao što se nama danas samo dijelom prošlosti čini slikarstvo na zidovima pećina.
KP: Suradnik si Restarta koji vodi Doku-kino Croatia u Zagrebu, a tu je i kino Europa, u Rijeci je pokrenuto Art-kino Croatia, a u Splitu je nakon obnove ponovno postalo aktivno art-kino Zlatna vrata. Na što te upućuje ovaj trend otvaranja alternativnih kina?
I. B.: Moglo bi se govoriti o stvaranju alternativne prikazivačke mreže, možda zametku mreže alternativnih kina. No možda je pogrešno govoriti o alternativnom filmu jer se onda podrazumijeva da se radi samo o nekakvoj kontri mainstreamu. Vjerojatno se svi ljudi koji se bave filmom u Hrvatskoj nadaju da će zapravo ta alternativna kina za publiku postati mainstream kina, da će filmovi koji se danas smatraju alternativnima postati opće prihvaćeni, kao što je npr. dokumentarni film u slavenskim zemljama u sedamdesetima bio žanr koji je imao velik umjetnički i društveni značaj.
KP: Za kraj da se vratimo na gotovo sam početak razgovora – spominjao si igrani film i da ti je postao zanimljiv tijekom studija. Imaš li već nešto u planu?
I. B.: Jako puno redatelja je krenulo od dokumentarnog filma pa su se potom bacili u igrane vode. U bliskoj budućnosti ću se baviti prvenstveno konkretnim dokumentarnim projektima, ali i razradom scenarija jednog hrvatskog romana iz 1937. godine. Jako me zanima i kombinacija dokumentarnog i igranog filma, npr. pristup Želimira Žilnika u dokudramama, odnosno žanr u kojem naturščici tumače sami sebe, ali po nalogu scenarista ili redatelja. To je jedan vid igranog filma u kojem se definitivno vidim jer on primjenjuje dokumentaristička načela na fiktivne ili polufiktivne situacije, taj bih pristup volio isprobati u skorije vrijeme. A i ovaj završni rad kojeg radim na Akademiji će biti, nadam se, negdje na tom tragu. Radim filmsku adaptaciju jednog poglavlja romana Gola godina Borisa Piljnjaka, ruskog avangardnog autora, i u njemu će sudjelovati neprofesionalni glumci, ljudi iz mog privatnog života i film će biti sniman prema nekim dokumentarističkim načelima.