Kada sam se pripremao za razgovor s redateljem Igorom Bezinovićem, nisam znao što me čeka. Dva su razloga tome. Prvi jest činjenica da se uvijek kada cijenim nečiji rad, zapletem s tisuću pitanja, a drugi – nisam htio ispasti blesav i neupućen. No s nekim poput Igora Bezinovića je teško ispasti „upućen“. Da budem u mejnstrimaškoj maniri: Bezinović spada među rijetke umjetnike (zaista, čast iznimkama) koji uspješno spaja znanje, praksu, kreativnost, a pritom je suvisao i artikuliran te se ne gubi u privilegiranim zanesenostima koje umjetnički status defaultno donosi.
Zamolio sam ga da mi pošalje svoju najrecentniju biografiju, kako bih ju uvrstio u uvod, a onda je on poslao – najrecentniju, ali ujedno i najskromniju koja kaže: “Igor Bezinović rođen je u Rijeci 1983. godine. Diplomirao je filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Režirao je petnaestak kratkometražnih filmova i dugometražne filmove Blokada i Kratki izlet. Filmom se bavi profesionalno i amaterski.” Više ćete, na sreću, saznati u ovom razgovoru pred vama.
Posljednji tvoj film koji sam pogledao, zapravo nije tvoj zadnji film. Radi se kratkom filmu Od Kršana do Peroja. Dobro me je nasmijao, ali i naučio štošta o muzičarima, koje bih volio čuti i uživo. Kako je došlo do tog filma?
Igor Bezinović: Film Od Kršana do Peroja nastao je 2015. godine, u razdoblju rada HRT3, kada je na televiziji bio angažiran veći broj mladih suradnika. Taj film sam radio kao uvodni prilog za talk show Noćna kavana, na temu pornografije. Pri tome mi je bila inspirativna knjiga Istarski bordel muze Drage Orlića, jer je u njoj autor sabrao razne istarske tradicionalne pjesme, vezane za seksualnu tematiku. Preko različitih poznanstava došao sam do niza istarskih muzičara koji u svom repertoaru imaju pjesme te tematike. Film smo snimili u dva-tri dana, a u par kadrova su oni s lakoćom i bez posebne pripreme za našu kameru izveli niz pjesama.
Kako iz sadašnje perspektive gledaš na funkciju kratkog filma? Koliko si ih do sada, u svom desetogodišnjem radu snimio?
Igor Bezinović: Teško mi je procijeniti. Radio sam različite tipove kratkih filmova, od skečeva, zatim kratke TV forme, spotove… Recimo da se ukupno radi o petnaestak filmova u trajanju od 3 do 35 minuta. Mislim da je danas kratki film u povoljnoj situaciji nego ranije, radi distribucije koju omogućuje internet. Međutim, specifična stvar gledanja filmova na internetu je tzv. YouTube attention span, što znači da gledatelji na internetu imaju jako kratak fitilj pri gledanju iole dužih formi… Ranije smo kondenziranost forme i sadržaja imali uglavnom u reklamama, a danas je susrećemo i u umjetnički vrijednim i u aktivističkim kratkim filmovima na internetu.
Koja ti je najzanimljivija funkcija kratkog filma?
Igor Bezinović: Razlozi zbog kojih ja radim kratke filmove je što su jeftini i mogu se u brzom vremenu realizirati. Sve to ovisi od osobnog afiniteta filmaša. Moji su kratki filmovi često niskih ambicija, mogao bih reći da mi je ponekad rad na kratkim formama na neki način čak i svakodnevna aktivnost.
Postoji li utjecaj ideološkog trenutka na rad ovakvog intenziteta? Na štancanje? Ne želim okarakterizirati tvoj rad kao takav, ali smo svi više ili manje osuđeni kao slobodnjaci, u bilo kojemu polju da djelujemo. Dakle, u kontekstu onog što si već objasnio kao attention span? U novinarstvu se to zove KISS (keep it simple stupid)?
Igor Bezinović: Kužim na što ciljaš, ali npr. među jugoslavenskim autorima dokumentaraca 60-ih i 70-ih imamo cijeli niz autora koji su također godinama bili posvećeni samo kratkim formama. Produkcija ovisi o financijskim i tehničkim uvjetima, a s obzirom na distribuciju i produkcijske uvjete, danas je puno lakše raditi filmove, jer danas kratki film stvarno skoro svatko, uz malo volje i vremena, može gotovo besplatno realizirati.
Što misliš o festivalizaciji filma i kulture uopće u Hrvatskoj? Na oko, prosto govoreći, previše ih je, zaista previše. Prevelik je to broj za ovo tržište. Dubravka Ugrešić nas je na zadnjem FSK-u podsjetila na ono što je Margaret Atwood jednom rekla, da ljudi očito dolaze radi guske, a ne guščje paštete na takvu vrst događanja, ako nisam krivo parafrazirao.
Igor Bezinović: U Hrvatskoj postoji preko pedeset filmskih festivala. Zoran Tadić je davno u jednoj svojoj knjizi primijetio da je u Hrvatskoj teško naći nenagrađenog autora, a ni u njegovo vrijeme ni danas festivalske nagrade nisu nužno neko mjerilo kvalitete. Sigurno da dobar feedback i festivalske nagrade pozitivno utječu na autore, ali u Hrvatskoj ima niz festivala na kojima smo nerijetko samo mi autori jedni drugima, zapravo sami sebi, publika. Možemo reći da u Hrvatskoj postoji četiri festivala s nešto strožom selekcijom i visokom kvalitetom filmova, a postoji i cijeli niz festivala čija je jedina prava funkcija održavanje filmske kulture u lokalnim sredinama. Postavlja se pitanje koji bi oblici filmske kulture za te sredine možda bili primjereniji od forme festivala.
Što misliš da osigurava uspješnost filma? Struka ili kritika, odnosno plaćeno medijsko posredovanje? Ili samo pitanje gledatelja, odnosno gledanosti koj također nerijetko ovisi o propagandi? Ili griješim? Kritika tvom filmu Kratki izlet, u Puli nagrađenom Zlatnom Arenom, je da ne zadovoljava konvencije koje bi šira publika lako prihvatila…?
Igor Bezinović: Od dugometražnog filma se često očekuje da ima širu publiku, te se stoga uspješnost mjeri brojem prodanih kino ulaznica. Danas imamo slučaj da se na internetu gledanost filmova precizno mjeri brojem klikova i lajkova. Što se projekcije našeg filma u Puli tiče, dobili smo najnižu ocjenu publike u Areni, što ne čudi jer je pulska publika jako brojna i široka, a naš je film rađen za specifičnu, uglavnom festivalsku publiku. Uzgred rečeno, rađen je uz budžet manji od 300 000 kuna, što je u kontekstu igranog filma izrazito jeftino.
Nedavno je održana, ne znam koja već po redu, retrospektiva tvog rada. Zanima me kako se odnosiš prema hommage kulturi, rekao bih uranjenoj, s obzirom na životnu dob u kojoj jesi?
Igor Bezinović: Da, u Rijeci, odnosno u Art Kinu Croatia održala se najrecentnija retrospektiva mojih radova, na neki način kompilacija mog rada s YouTubea, festivalskih i televizijskih filmova. Malo je smiješno da imam svojevrsnu retrospektivu u 34. godini života. Već je bilo par retrospektiva mog rada, u Dokukinu u Zagrebu, na Kino otoku u Izoli, u Ljubljani, na Pančevo film festivalu, na Filmskoj rundi u Osijeku… Ova retrospektiva u Rijeci je bila najpotpunija i trajala je tri dana.
Kako vidiš mjesto dokumentarnog filma danas? Predaješ na školi dokumentarnog filma, asistiraš na ADU…
Igor Bezinović: Ja sam trenutno u poziciji da se ne žalim oko posla, jer iako sam u poziciji prekarnoga radnika, bavim se onime što me zanima. Imam osjećaj da je puno filmaša moje generacije proteklih godina dobilo priliku raditi filmove, a razne prilike se otvaraju i početnicima u vidu stvaranja filmova u sklopu filmskih radionica. Vidjet ćemo kakvo će stanje biti s HAVC-om idućih mjeseci, jer i profesionalna i amatersko-radionička, a donekle i studentska produkcija, ovise o financiranju s njihove strane.
Za vrijeme razgovora u [BLOK] – Lokalnoj bazi za osvježavanje kulture o kulturnoj politici si rekao, oprosti ako te krivo parafraziram, da zapravo ne strahuješ za HAVC…
Igor Bezinović: Tada nisam vidio dovoljno simptoma tj. signala da bih konstatirao kako je financiranje filma preko HAVC-a otišlo nizbrdo. U međuvremenu se meni osobno desilo to da sam snimanje jednoga filma trebao odgoditi na proljeće iduće godine, jer nam nisu isplaćena sredstva s kojima smo ga trebali krenuti snimati. Prioriteti financiranja su se u međuvremenu suzili, financiranje je osigurano trima dugometražnim filmovima. Vidjet ćemo da li je to dugoročna stvar ili je institucija samo u fazi konsolidacije, ali nemam ni širu sliku trenutnoga stanja, osim tog svog osobnog slučaja, tako da nemam neki jaki stav.
Prijavio si redatelja Jakova Sedlara radi falsificiranja? Hoćeš li nešto snimiti o tome?
Igor Bezinović: Ne, to me ne zanima kao filmska tema. Jednostavno smatram da je neprihvatljivo da osoba koja je prekršila norme dokumentarizma član DHFR-a, čija je funkcija upravo zaštita tih normi, a on je to učinio koristeći falsifikate u svom radu, i to je preozbiljan prekršaj da bi bio neprocesuiran. Nakon dugog razračunavanja, on je sam otišao iz Društva.
Gdje je tvoj interes danas u smislu političkog, aktivizma u filmu?
Igor Bezinović: Snimio sam spot za inicijativu Zagreb je naš tijekom kampanje za lokalne izbore, to je bio nekakav eksplicitniji politički angažman. Fašizacija hrvatskog društva je nešto o čemu želim snimiti film u idućih par godina i to na primjeru slučaja u kojem je Gabrielle D’Annunzio 1919. zauzeo Rijeku i tamo osnovao protofašističku državu, koja je u mnogočemu anticipirala javljanje fašizma.
Tvoj Tumblr Lavandin je tvoj paratekst rada kao filmaša. Zanimljiv je opis: Everyday Life + Metaphysics. Tamo počinju neki radovi, ali i neki vrijedni ostaci bivaju dokumentiranim.
Igor Bezinović: To je stvar kojom se bavim unazad pet godina i jako uživam u tome. Taj blog je moj vid komunikacije, kao mini dokumentaristički dnevnik, putem njega interpretiram ono što me zanima. Neke filmske ideje su bile začete tamo, a neke ideje su tamo završile kada nisu bile iskorištene u nekim većim projektima. Fragmenti koje tamo skupljam često za mene imaju neki filozofski ili politički kontekst.
Među zadnjim fotografijama je skidanje ploče Trga Maršala Tita. Kako kao dokumentarist gledaš na taj događaj. Zašto ga nisi odlučio snimiti?
Igor Bezinović: Slučajno sam to zabilježio, jer sam slučajno prolazio Trgom kad su skidali ploču. Imam nekakvu strast na tom blogu vezanu za imena i natpise, pa pratim njihov tretman u javnom prostoru. Taj aspekt kulture nije banalan, mislim da su imena ulica očit indikator ostalih društvenih vrijednosti. Ovaj trg je par excellance primjer toga.
Simulacija autentičnosti u filmu je nešto što me kao fenomen posebno zanima? Kako se do nje dolazi? Što ona za tebe kao gledatelja znači, a što kao redatelja?
Igor Bezinović: Mislim da sam taj osjećaj za autentičnost snimljenog materijala dugo stjecao u montažama raznih dokumentarnih materijala, kada birajući materijal uviđaš koji kadrovi imaju „ono nešto“, a koji ne djeluju uvjerljivo. Kao gledatelj nažalost imam profesionalnu deformaciju da dok gledam film redovito razmišljam o tome kako je on planiran, sniman i montiran, osobito u slučaju dokumentaraca. Tako da manje pratim priču, a više formu, a najdraže mi je vidjeti dokumentarce koji su na neki način sirovi i nefabricirani, a u kojima se istovremeno jasno vidi autorski rukopis. Kao redatelj se također trudim ravnati tim načelima.
Samo je jedan akademski glumac? Zašto si odabrao naturščike? S kime je lakše, „organskije“ raditi? Što s njima znači „improvizirati“?
Igor Bezinović: Na redatelju je da napravi dobru podjelu uloga, a to je slučaj i u dokumentarcima, ne samo u igranim filmovima. Jedini akademski glumac u filmu je Mladen Vujčić, koji je jedini imao zadatak da ljude vodi, a ne da slijedi nekoga. Ostali su trebali biti znatno pasivniji likovi, utoliko mi se činilo da nije nužno da budu i glumci. Dok sa školovanim glumcem možeš pokušati ostvariti širok dijapazon uloga, s naturščicima oni trebaju igrati sami sebe, a ukoliko kao redatelj znaš što očekuješ od naturščika i ukoliko možeš procijeniti što od njega ili nje možeš dobiti, onda je posve nebitno je li taj lik glumac ili nije.
Kako je bilo surađivati sa Antom Zlatkom Stolicom, nazovimo ga new coming star u književnosti?
Igor Bezinović: Sa Stolom je bio velik gušt surađivati, jer smo i suradnici i prijatelji unazad 4 godine, a prijateljstvo smo razvijali kroz razne vidove kreativnih suradnji. Stola je autor sjajnog Alkatmer bloga i postoje stanovite sličnosti između stila pisanja VoiceOvera u filmu i njegovih fragmenata s bloga… Bilo je jednako ugodno i na setu i dok smo pisali VoiceOver i kad smo ga snimali u studiju, a i u svim međufazama.
I ti i Hana Jušić ste glavnim likovima svojih filmova dali prostor za naturščike. Oboje ste studirali u isto vrijeme na ADU… Ovo je možda slučajno, ali postoji li nekakva „politika“ tog izbora?
Igor Bezinović: Mislim da je situacija zapravo dosta različita, jer Hana u svom filmu ima jednog naturščika i sve ostale likove tumače prokušani i vrhunski profesionalci, dok mi imamo obrnutu situaciju, jednog profesionalca i svi ostali su naturščici. Mislim da bi film koji spada u psihološku i dijalošku dramu, kao što je njen, bilo dosta teško snimiti s neprofesionalnim castom, ali bitno je naglasiti da u filmu, za razliku od kazališta, nije toliko bitno može li neko zapamtiti i izvoditi tekst. Osobito ne u filmu temeljenom na improvizacijama.